Dejan je pobijedio kliničku smrt nakon prometne nesreće, nadljudskom voljom oporavio  tijelo i invaliditet mu na prvu gotovo i nije vidljiv, a svima nama poručuje: 'Nemojte se sramiti svoga invaliditeta, budite ponosni na njega jer živite s njime, on je dio vas i zbog njega ste posebniji, jači. Prigrlite ga i #samojako'

 

Dejan Nasipak rođen je 1. ožujka 1983. godine Koprivnici. Srednju školu i fakultet završio je Varaždinu.

- Na drugoj godini fakulteta dogodila mi se kao putniku u vozilu teška prometna nesreća  i bio sam dva puta reanimiran, zapeo u komi po Glasgow ljestvici broj 4, a broj 3 je klinički mrtva osoba. Najoptimističnija predviđanja su bila ako se ikada i probudim bit ću  u vegetitvnom stanju. U takvom sam stanju bio kojih mjesec, dva i bio je to najgori period moga oporavka jer sam na momente bio svjestan svega pa onda opet ničega i tako iz dana u dan iz početka. Paralelno sa svime bio sam pogrbljen zakočen u položaju fetusa, to su bili nadljudski bolovi kada su mi to ravnali, a posljedica toga danas mi je nemogućnost pisanja i kraća mi je ta jako bolesna ruka, a u drugoj imam blagi tremor. Na nogama je suprotno, u njima mi je i dan  - danas od skraćenih žila palac u zraku kada hodam pa nemam oslonac dok stanem, ali skoro svakodnevnom vježbom uspijevam to sve podesiti da se niti ne primijeti ponekad - kaže Dejan o periodu koji mu je promijenio život.

Nesreća je bila 15. siječnja 2005. godine, u bolnici sam bio do 25. kolovoza i učio sve iznova, krenuli smo od pelena pa učenja kako se jede, peru zubi, oblači i svlači, od svega hodanje je bilo najizazovnije. Nisam niti znao, niti mogao hodati, ravnoteža mi je bila nula. Svo to vrijeme oporavka majka je bila uz mene na čemu sam joj do smrti zahvalan. Ona mi je u najtežim trenucima rekla 'hodat ćeš ti makar na trepavicama, završit ćeš i fakultet i sve'. Imao sam terapije od jutra terapije do 15 sati , a popodne smo dodatno plaćali to što su mi razvlačili ruku i učili hodati. Tako sam izašao iz bolnice na svojim nogama, nije to bilo 'normalno' hodanje ali je bilo kakvo - takvo. Na fakultet sam krenuo u listopadu i imao još 45 ispita za položiti, mučio sam se budući da sam iz Koprivnice a faks je u Varaždinu. Ujutro sam imao predavanja, popodne vježbe u bolnici, a navečer plivanje na bazenima. Uglavnom, cijeli dan bez odmora.

Ali nije se moglo opustiti jer su rekli da se što prije vratim u normalan život to će se prije 'sistem' podići. Mučio sam se jako, jako ali nema predaje, taj pojam za mene ne postoji. Snagu, nadu, upornost sam našao kroz vjeru i da se razumijemo prije nesreće imao sam 21 godinu i bio 'Bog', imao sam sve i nisam nikada išao u crkvu, a onda sam se našao na dnu bez izlaza, naučio sam moliti i kroz neko vrijeme dobio sam snage u neizmjernim količinama, koju dobivam i danas. Tek kada je najteže meni se kao upali neka dodatna baterija i onda mogu još bolje i jače - priča Dejan.

Fakultet je završio 2013. godine, danas može i potrčati, voziti bicikl po 32 kilometra, pliva i dalje nema odmora do kraja života jer organizam mu se sam nazad 'grči' kad ne bi vježbao.

- U mojoj situaciji pio sam šest tableta dnevno i patio od njihovih nuspojava, kada sam ih pomalo sam smanjio i na kraju ih se i riješio oporavio sam se i ozdravio.

Znači moj je moto radije  vježbam nego da gubim vrijeme pred televizorom. Kupio sam si TRX trake koje su mi uvelike pomogle da sam jak kao da radim ne znam što. Imam noge nogometaša, a ne mogu trčati - kaže sa  smiješkom.

- Iskustva ostvarivanja prava na osnovi invaliditeta su grozna, oni koji bi to najviše trebali poštivati i biti uz nas nisu i ne poštuju državne institucije. Imamo kao nekakve zakone koji su u teoriji ok, ali u praksi se ne provode nikako. Kada se god nešto traži šikaniraju te i šalju posvuda, naime, nedavno sam saznao da vještačenje invaliditeta u odnosu na rad koje sam radio 2016. godine više ne važi, vrijedi samo šest mjeseci i opet moraš prolaziti osam sati testiranja. Svašta, porazno ,razočaravajuće i grozno. Umjesto da je sustav uz najranjivije pripadnike društva, on nam zadaje još veće šamare - pomalo je ogorčen sustavom Dejan.

Danas je Dejan magistar geoinženjerstva, diplomirani inženjer geotehnike, građevinski tehničar, vozač motornog vozila i instruktor vožnje.

- Protekle tri godine radim kao instruktor vožnje i učim djecu kako da sačuvaju svoj i tuđe živote, san mi je da radim u uredu za što sam se školovao i završio fakultet, ali kažu mi da ne mogu 'zdravi naći posao, što bih ja?' Što im znači to zdravi? To što imaš neki invaliditet ne znači ne nešto ne možeš nego samo ti je teže to uraditi, rezultat je puno bolji i rad požrtvovniji ali nitko nije bolji! - odlučan je Nasipak.

- Moja poruka svima vama koji se borite s nekom vrstom invaliditeta je da ne budete tužni, obeshrabreni ili  što god, ne znam niti sam! Nitko nije jači, bolji, pametniji od vas baš zato što je njemu sve to lako, a vi uz poteškoće isto odradite što treba. Nemojte se sramiti svoga invaliditeta, budite ponosni na njega jer živite s njime ,on je dio vas i zbog njega ste posebniji, vrjedniji, jači. Prigrlite ga i #samojako. Sutra će  biti lakše.  Mogao bih satima pričati o svemu, ali i ovo je u nekim crtama mislim dosta. Isus je rekao strpljen spašen, a mi bi sve odmah i jučer, za neke stvari treba vremena, ali one će doći. Primjerice, ja sam učio plivati punih 11 godina ali nisam odustajao, stalno sam plivao i plivao i plivao  kako sam znao i mogao. Nikad ne odustajte od sebe i svojih snova - zaključuje svoju priču Dejan.

 

Autor: Anita Blažinović

Objavljeno: 07.08.2020