KOMENTAR Beskrajni dan u kojem nikad nema novca baš za osobe s invaliditetom

Zašto baš uvijek mi, osobe s invaliditetom, moramo iznova i iznova proživljavati dan u kojem nam se obećava da ćemo sutra dohvatiti mrkvu koju nam na štapu nedohvatljivo pred nosom drže oni koji nas jašu kao magarce

 

Zadnjih nekoliko dana mi se po glavi vrti film Groundhog Day, u Hrvatskoj poznat kao Beskrajni dan, sada već kultno djelo prerano preminulog Harolda Ramisa iz 1993. godine. Priča govori o osebujnom televizijskom meteorologu Philu Connorsu - glumi ga uvijek fantastični Bill Murray - koji proživljava stalno isti dan.

Iako i film, a i Murrayev i Ramisov neobično zanimljiv odnos zasigurno zaslužuju nekakav poseban komentar, nama je za današnju priču od celuloidnog remek-djela i prijateljstva dvojice holivudskih velikana puno važnija premisa ponavljajućeg dana.

Kako smo već pisali na In Portalu, 28. rujna ove godine, a na inicijativu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Anke Slonjšak, održan je u Zagrebu sastanak s Josipom Aladrovićem, ministrom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Kako je i pravobraniteljica dobro zaključila, spajanje baš ovih resora pruža mogućnost cjelovitog pristupa i suštinskog rješavanja pitanja koja se već godinama ponavljaju, a odnose se na prava osoba s invaliditetom iz područja rada, mirovinskoga sustava i sustava socijalne skrbi.

I doista, sve bi to bilo krasno, da tijekom sastanka ministar Aladrović nije potvrdio kako dugo očekivani Zakon o inkluzivnom dodatku i Zakon o osobnom asistentu nisu u planu za 2021. godinu, te da se to može očekivati eventualno tijekom 2022. godine. Razlozi za to su, kaže ministar, kompleksnost situacije i financijska zahtjevnost zakona s obzirom na trenutne fiskalne mogućnosti.

Vidite, i pravobraniteljica je gotovo vidovnjački uočila - 'pitanja koja se već godinama ponavljaju'.

Ponavljajući dan, ponavljajući mjesec, ponavljajuća godina. Ponavljajuća priča, ponavljajuća obećanja, ponavljajuće laži.

Ministar Aladrović već ima povijest zbog koje je, uz ovo novo odgađanje prevažnih zakona, sigurno već postao najomraženiji ministar svih vremena u očima hrvatske zajednice osoba s invaliditetom. Ipak, moram priznati da sadistički dio mene pomalo likuje zbog svih onih koji su tako zdušno kritizirali bivšu ministricu Bedeković i hrabro joj se rugali po društvenim mrežama.

Zapravo, dio koji likuje bi bio sado-mazo. Jer i ja uživam u ovom beskonačnom danu nebrige i štednje na osobama s invaliditetom.

Bilo kako bilo, nisam od onih koji misle da je jedini argument na 'nemamo novca za vas' onaj da Hrvatska ne bi trebala kupovati nove borbene zrakoplove, niti mislim da ijedna država ili vlada mogu zadovoljiti sve i svačije potrebe. Ne mogu. Ali doista ne znam zašto baš uvijek mi, osobe s invaliditetom, moramo iznova i iznova proživljavati dan u kojem nam se obećava da ćemo sutra dohvatiti mrkvu koju nam na štapu nedohvatljivo pred nosom drže oni koji nas jašu kao magarce.

I ne, ne mislim da su za to krivi samo oni koji nas jašu - zvali se oni Aladrović, Bedeković ili Opačić - iako ćemo mi uvijek prvenstveno i jedino njih okriviti. Suprotno mojim uobičajenim pisanjima, nismo za to krivi čak ni samo mi, magarci s invaliditetom. Nisu krivi ni svi ostali, oni koji jahača uvijek stavljaju na jednog te istog magarca koji je voljan zauvijek klipsati beskrajnim danom.

Krivi smo svi skupa. Svi. Kompletno društvo, svatko na svoj način.

Zato što će neki drugi životi uvijek biti važniji od života osoba s invaliditetom. Zato što ćemo uvijek mi biti magarci spremni beskrajno jahati za nedostižnom mrkvom.

Sve dok ne završimo kao i svi ranjeni konji u filmovima.

 

Autor: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti