KOMENTAR Pravobraniteljičine suze kao uvod u laž o altruizmu nekih udruga osoba s invaliditetom

Bavimo se pravobraniteljičinim suzama pa za njih i sve probleme osoba s invaliditetom prozivamo isključivo razne Aladroviće, Bedekovićke, Lukačićke pa i same Slonjšakice, a da pritom nismo pročitali ni dio izvješća i zagrebali barem malo ispod površine koristeći javno dostupne podatke

Anka Slonjšak

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak

Toliko toga za reći, toliko toga za strpati u jedan tekst.

Srećom, sve je povezano jednom jedinom niti. I to poprilično smislenom.

Naša današnja priča počinje u narodu već davno oplakanog 9. listopada 2020. godine, kada je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak Hrvatskom saboru iznijela Izvješće o radu Pravobranitelja za osobe s invaliditetom za 2019. godinu. Nakon što su od demosa izabrani zastupnici poslušali pravobraniteljicu - a za svoje vrlo opsežno izvješće od gotovo 300 stranica je dobila čitavih 20 minuta - provedena je glavna rasprava koja je potrajala još otprilike četiri i pol sata.

Uopće neću u ovom tekstualnom pletivu ulaziti u poraznu činjenicu - da, činjenica je - da će tih nekoliko sati za većinu zastupnika biti jedini trenutci u godini u kojima će uopće pomisliti na osobe s invaliditetom, a kamoli i učiniti nešto za nas. Za to smo si sami krivi, tako smo birali ili pokušali biti izabrani. I o tome sam već pisao.

Danas ću zato, između ostalog, pisati o možda još poraznijoj činjenici da su i ovom prigodom mediji, javnost pa i mi sami, kao dio te javnosti, pokazali koliko su stvarni problemi osoba s invaliditetom očito nevažni.

Namjerno sam napisao da današnja priča počinje već oplakanog 9. listopada jer se ispostavilo da su od katastrofalno razočaravajućeg i stravično zabrinjavajućeg pravobraniteljičinog izvješća mnogo važnije njene suze. Naime, pravobraniteljica Slonjšak plačući je rekla kako je pandemija koronavirusa mnoge osobe s invaliditetom zatvorila u mjestima gdje žive te da je najteže osobama koje su u ustanovama socijalne skrbi. I to je bio glavni naglasak većine medijskih izvještaja. Pravobraniteljičine suze. Ne osobe koje su u ustanovama socijalne skrbi. Ne nedonošenje Zakona o inkluzivnom dodatku, Zakona o osobnom asistentu i novog Zakona o socijalnoj skrbi. Ne činjenica da je zaposlenost osoba s invaliditetom tek 5,5 posto. Ne. Pravobraniteljičine suze.

S jedne strane, teško je ne razumjeti one koji shvaćaju i podržavaju pravobraniteljičine suze kao odraz empatije i nemoći te svojevrsnog emocionalnog apela javnosti i institucijama koje, za razliku od nje, imaju stvarnu moć donošenja promjena na koje ona poziva već 12 godina. S druge strane, u pravu su i oni koji kažu da nemoćni plač intitucionalne zagovornice prava osoba s invaliditetom propagira stereotip o jadnim invalidima više nego išta drugo. S pravom očekujemo više, uključujući čvršći i odlučniji stav, od institucije koja je, prema izvješću, u 2019. godini potrošila rekordnih 4.023.835 kuna.

Međutim, opet smo promašili. Bavimo se pravobraniteljičinim suzama pa za njih i sve probleme osoba s invaliditetom prozivamo isključivo razne Aladroviće, Bedekovićke, Lukačićke pa i same Slonjšakice - ukratko, sve one koji su preuzeli ili dobili barem malo tereta odgovornosti - a da pritom nismo pročitali ni dio izvješća i zagrebali barem malo ispod površine koristeći javno dostupne podatke.

ZAKON O INKLUZIVNOM DODATKU

Da jesmo, mogli bismo - baš kao što ću ja sada i učiniti za sve nas - povući tek jednu površinsku nit i iz nje satkati čitavu priču naoko skrivenih, a tako očitih problema.

Počet ću sa Zakonom o inkluzivnom dodatku.

Pravobraniteljica je u svom izvješću jasno upozorila na opetovano i dugogodišnje nedonošenje Zakona o inkluzivnom dodatku, obećanjima unatoč. Lako je i ne sasvim neosnovano u ovom trenutku za to okriviti ministra Aladrovića. Međutim, ako ste voljni nit povući samo malo dalje od aktualnog ministra, otkrit ćete da su u Radnoj skupini za izradu Nacrta prijedloga Zakona o inkluzivnom dodatku predstavnici neprofitnih udruga koje bi trebale zagovarati prava osoba s invaliditetom. No neke od tih udruga nisu bile u stanju na vrijeme dostaviti mišljenje i prijedloge o spomenutom zakonu. Ne želim upirati prstom jer sam i bez toga trn u mnogim neprofitnim očima, ali, ako želite, popis tih zagovornika možete vidjeti na Facebook stranici inicijative 'Pomozimo djeci s invaliditetom'.

Mislite li još uvijek da je baš za sve uvijek kriv isključivo netko poput Aladrovića? Mislite li da je to sve?

Nije.

Mit o altruističnom i neprofitnom zagovaranju možemo razrušiti gotovo do temelja bacimo li tek letimičan pogled na javno dostupne podatke Ministarstva financija o prihodima i rashodima samo jedne od udruga nezainteresiranih za Zakon o inkluzivnom dodatku. Od gotovo 1.200.000 kuna prihoda u 2019. godini, više od polovice otišlo je na plaće radnicima. Od ostatka rashoda te udruge, većina se odnosi na naknade troškova radnicima i - zapamtite ovo - 'naknade članovima u predstavničkim i izvršnim tijelima, povjerenstvima i slično'.

ULOGA UDRUGA KOJE OKUPLJAJU OSI

Neću vam reći čije podatke sam gledao, ali pozivam vas da sami istražite. I svakako pogledajte kako posluju vaše matične i krovne udruge.

Na ovaj je problem u svom izvješću upozorila i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, istaknuvši da su udruge osoba s invaliditetom, citiram, 'zbog nepostojanja javnih pružatelja socijalnih usluga na sebe preuzele tu ulogu, a da im istovremeno nije osigurano dovoljno sredstava za rad. Udruge stoga ne mogu vršiti svoju prvenstvenu ulogu zagovaranja prava i pružanje međusobne podrške, već se moraju profesionalizirati, za što nemaju sredstava ni kapaciteta'.

Nažalost, pravobraniteljica ne zna, zaboravlja ili namjerno izostavlja činjenicu da udruge upravo svojim formalnim - kroz 'predstavnička i izvršna tijela, povjerenstva i slično' - kao i neformalnim lobiranjem aktivno rade upravo na održavanju svoje profesionaliziranosti. Dapače, grčevito se bore održati je čak i onda kada im se nudi prilika izgraditi sustav koji bi ih zamijenio u pružanju socijalnih usluga i dopustio im zagovaranje.

Ali važnija su povjerenstva i razna druga tijela, ne samo kao neposredan izvor trenutačnih prihoda pojedincima, nego i neposredno, kao strateški cilj u dugoročnom održavanju profitnosti ostvarene kočenjem pozitivnih promjena.

Ima li za to boljeg primjera od Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom u kojem su, među više od 40 članova, predstavnici i većine udruga nezainteresiranih za Zakon o inkluzivnom dodatku?

POVJERENSTVO ZA OSOBE S INVALIDITETOM

Problem s Povjerenstvom Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom i ove godine ponovno ističe pravobraniteljica Slonjšak, pozivajući se na apel 23 udruge - dostupan i na In Portalu - koji upozorava da sastav i djelovanje Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom, kao tijela koje je zaduženo za praćenje provedbe Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, nije u skladu sa samom Konvencijom i smjernicama Općeg komentara broj 7 o sudjelovanju osoba s invaliditetom, uključujući djecu s poteškoćama u razvoju, putem njihovih predstavničkih organizacija, u provedbi i praćenju Konvencije.

Pravobraniteljica još citira da bi se u Povjerenstvu trebala 'nalaziti jedan ili dva saveza - a njih je čak 17. Predstavnici saveza trebale bi biti osobe s invaliditetom, a od 17 predstavnika saveza u Povjerenstvu niti 50 posto nisu osobe s invaliditetom ili roditelji osoba s invaliditetom. Povjerenstvo za praćenje provedbe Konvencije čini više od 40 različitih predstavnika, dok primjerice austrijsko krovno Povjerenstvo za praćenje provedbe Konvencije, koje se navodi kao primjer dobre prakse, ima tek 7 članova'.

Mi ih imamo više od 40. A neki od njih ne samo da nisu osobe s invaliditetom ili roditelji osoba s invaliditetom, nego su i nezainteresirani za Zakon o inkluzivnom dodatku.

SUOČAVANJE SA STVARNIM PROBLEMIMA

Ali su zato jako zainteresirani za svoje plaće. I 'naknade članovima u predstavničkim i izvršnim tijelima, povjerenstvima i slično'.

Još mislite da je problem samo u Aladroviću? Još mislite da trebamo raspravljati o pravobraniteljičinim suzama?

Zadnja Odluka o osnivanju Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom donesena je 2017. godine. Možda je ovo pravo mjesto i vrijeme za početak promjena i suočavanje sa stvarnim problemima.

Damir Fatušić

 

Autor: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti