KOMENTAR Sto kolica na Trgu bana Jelačića ili kako zločesti ljudi završe u kolicima

Razmišljajući naširoko o 100 invalidskih kolica na Trgu bana Jelačića i dvosmislenoj poruci koju šalju, sjetio sam se floskule koju često čujemo, a koja kaže da bi ljudi trebali biti solidarni s osobama s invaliditetom jer je invaliditet nešto što se svakome može dogoditi

 

Malo kome iz populacije ljudi koji obično čitaju ove moje komentare nije za oko ili uho zapela vijest - koju su relativno pažljivo popratili mnogi mediji - da je Ministarstvo unutarnjih poslova povodom Nacionalnog dana sigurnosti cestovnog prometa, u ovaj utorak, organiziralo akciju u sklopu koje je na Trgu bana Jelačića postavljeno 100 invalidskih kolica s porukama ljudi koji su zbog prometnih nesreća postali osobe s invaliditetom.

Iako je namjera nedvojbeno pohvalna - u prometu u Hrvatskoj godišnje u prosjeku strada preko 15 tisuća osoba, od čega ih 79,4 posto prođe s lakšim tjelesnim ozljedama, s teškim 18,4 posto, a pogiba ih 2,2 posto - opravdano se postavlja pitanje je li invalidskim kolicima i patetičnim citatima poslana prava poruka.

Je li ovo fantastičan korak u našoj borbi za veću vidljivost ili tek još jedan autogol u utakmici u kojoj tražimo jednakost, poštovanje i širu naklonost društva?

Otkad pišem i na taj se način intenzivnije bavim ovim našim aktivizmom, često promišljam o tome što to nas, osobe s invaliditetom, čini drugačijima od svih ostalih skupina - bile one manjinske ili ne - koje se uspješnije od nas bore za svoja prava i, što je još važnije, za svoje mjesto u društvu.

O onome što mislim da je bar dio problema sam već pisao, odnosno to sam tek kratko spomenuo u ne tako davnom tekstu o Lovecraftovoj zemlji i rasizmu. Da ponovim, diskriminacija prema osobama s invaliditetom - ono što sam u tom tekstu nazvao sposobnostizmom - nikada nije bila sustavno nasilna i krvava, tendenciozna kao što je to bio rasizam s kojim sam tada vukao paralele.

Međutim - i namjerno sam to tada ostavio za neku drugu raspravu - točnije bi bilo okrenuti perspektivu naglavce i invaliditet prebaciti na manje pasivno mjesto subjekta, te shodno tome reći da borba za jednakost osoba s invaliditetom nikada nije imala pravi društveni okidač na globalnoj razini, i to okidač koji ne bi ostao skriven iza drugih, većih i društveno atraktivnijih zlodjela.

Kao što sam također već pisao, diskriminacija prema osobama s invaliditetom jest bila sustavno nasilna, krvava i tendenciozna. Između rujna 1939. i kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine, u nacističkoj Njemačkoj neki liječnici su bili ovlašteni odabrati pacijente koje su smatrali neizlječivo bolesnima te im pružiti 'samilosnu smrt' prisilnom eutanazijom, kojom je na kraju utišano 300.000 duša. Nažalost, u ovom su slučaju gotovo svu slavu pred publikom globalne zainteresiranosti i empatije odnijeli Židovi, iako su pod nacističkom čizmom selektivno stradali i milijuni drugih nevinih ljudi. Osobe s invaliditetom su tu jednostavno ostale nevidljiva žrtva. Diskriminirani i u smrti.

Osim ovog krvavog okidača koji nismo mogli iskoristiti, nije za nas bilo drugih prilika. Nismo imali HIV koji je LGBTIQ zajednicu pogurnuo iz sfere tabua u centar medijskog i društvenog interesa. Nismo imali niti svoju Breonnu Taylor i Georgea Floyda, kao ni stoljeća krvavog ropstva.

Dapače, gotovo oduvijek živimo pod nametnutom nam krinkom onih za koje se čovječanstvo, u svojoj zamalo božanskoj ispravnosti, nesebično brine. Vječni taoci uloge stalnog moralnog korektiva inherentno devijantnog društva. Zato su nacisti nama pružali 'samilosnu smrt', a Židove, Rome i Slavene su ubijali.

Razmišljajući tako naširoko o 100 invalidskih kolica na Trgu bana Jelačića i dvosmislenoj poruci koju šalju, te o razlogu zašto nikako ne uspijevamo u onome što Židovima, crncima i LGBTIQ zajednici očito ide od ruke, sjetio sam se floskule koju često čujemo - a ide ruku pod ruku upravo s tih 100 kolica na trgu - kako bi ljudi trebali biti solidarni s osobama s invaliditetom jer je invaliditet nešto što se svakome može dogoditi.

Koliko god bila točna, s tom mi mantrom nešto nikada nije štimalo. Da nisam osoba s invaliditetom, bila bi mi morbidna. Zapravo, i ovako je. Kako, zaboga, očekuješ istinsku empatiju od ljudi kojima prijetiš svojom sudbinom u kojoj oni mogu vidjeti isključivo odraz vlastite ranjivosti i smrtnosti?

A onda mi je sinulo. Dohvatio sam odgovor na svoje pitanje s početka teksta.

Babaroga. Zločesta i deformirana stara žena koja u mraku vreba, otima i jede neposlušnu djecu.

Takvi likovi postoje u svakoj svjetskoj kulturi, a priče o njima u pravilu slijede vrlo jednostavnu formulu - najprije se definira tabu ili zabrana u obliku nekog čina, mjesta ili stvari koja je opasna, zatim netko zanemari upozorenje i napravi ono što je zabranjeno te, u konačnici, prekršitelja zadesi strašna sudbina.

Zločestu djecu pojede Babaroga.

Zločesti ljudi završe s invaliditetom.

Mi smo i tabu i Babaroga modernog društva. I zločin i kazna ove stvarne urbane legende.

To je mjesto u društvu koje propagiramo. To je odgovor na pitanje koje su si mnogi od nas postavili ovog utorka.

Damir Fatušić

 

Autor: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti