KOMENTAR Stvarnost osoba s invaliditetom ponekad je strašnija od priča o duhovima i ukletim kućama

Ako me pitate zašto u epu o mračnoj stvarnosti osoba s invaliditetom pišem o američkoj instituciji zatvorenoj prije više od 30 godina, odgovorit ću vam da je ovo tek početak horor priče koja će nam se približiti i vremenski i prostorno

Pennhurst

 

Koliko god o nekim stvarima pisali i govorili, čini se da nikada neće biti dovoljno.

Nažalost, čini se i da je broj kutova iz kojih neke fenomene možemo sagledati praktički beskonačan. Kažem nažalost, jer fenomeni o kojima ja najčešće pišem nisu baš satkani od ljepote i sreće.

O odnosu prema osobama s invaliditetom već sam nebrojeno puta vodio filozofske solilokvije u svojim tekstovima, a posljednja čitaba na tu temu osvanula je na In Portalu prije samo tjedan dana. Međutim, osim općenitog razlaganja percepcije o invaliditetu i usporedbe s nekim drugim, više ili manje potlačenim i zapostavljenim društvenim skupinama, cijelu stvar možemo promotriti i kroz priču o vrlo konkretnim događajima, mjestima i ljudima.

Umjesto da zbog pogleda na šumu zaboravimo bolest i patnju jednog drveta, probajmo shvatiti situaciju u kojoj se nalazi šuma proučavajući drvo. Jedno po jedno.

Ne tako davnog 23. studenog 1908. godine, u bolnicu čija je gradnja započela samo pet godina Pennhurstranije, primljen je 'pacijent broj 1'. Riječ je o instituciji Pennhurst State School and Hospital, državnoj školi i bolnici za osobe s invaliditetom smještenoj u Spring Cityju u američkoj Pennsylvaniji.

Priča, dakle, zapravo počinje 1903., kada je država Pennsylvania odobrila izgradnju ustanove za osobe s mentalnim i fizičkim invaliditetom te duševnim smetnjama - iako su se u to eugeničko doba koristili ponešto drugačiji izrazi, kao što su 'idiot' i 'imbecil' - a posebno povjerenstvo je imalo za zadaću uzeti u obzir broj i status takvih osoba u državi i odrediti mjesto za izgradnju institucije za njegu tih stanovnika. Povjerenstvo je izbrojalo više od 3.500 osoba kojima je bila prijeko potrebna specijalizirana institucionalna skrb. Propisano je da će zgrade kompleksa biti podijeljene u dvije skupine, jedna za obrazovni i proizvodni odjel, a druga za njegu. Stanovnici ili pacijenti - kako god ih želite zvati - mogli su se tako baviti izradom madraca, izradom i popravkom cipela, poljoprivredom, pranjem rublja, šivanjem, kuhanjem i radom u trgovini, između ostalog.

Poput mnogih sličnih institucija tog doba, Pennhurst je funkcionirao gotovo potpuno neovisno od ostatka svijeta. Imali su vlastitu elektranu i proizvodili vlastitu hranu - zahvaljujući gore spomenutoj besplatnoj radnoj snazi - a sve dodatne potrebe pružala im je željeznička pruga koja je kampus povezivala s vanjskim svijetom. Objekt je mogao raditi bez ikakve interakcije s okolnom zajednicom, a to je zajednica i preferirala.

PennhurstDa dodatno ilustriram odnos prema osobama s invaliditetom u to vrijeme, 1913. je imenovano Povjerenstvo za brigu o slaboumnima - još jedan od tadašnjih medicinskih izraza - koje je izjavilo da su osobe s invaliditetom 'nesposobne biti građani' te da 'predstavljaju prijetnju miru'.

Ako vam ovo već sada ne nalikuje na ropstvo zamotano u šareni, ali prozirni celofan brige o najranjivijima o kojem sam već toliko puta pisao, mogu vam samo reći da najgore tek slijedi.

Naime, nakon više od 50 godina iluzija je konačno počela pucati. Televizijski novinar Bill Baldini snimio je za filadelfijski TV10 petodijelni ekspoze o Pennhurstu. Kratki, ali šokantni segmenti nazvani su 'Suffer the Little Children', a o istini skrivenoj celofanom najbolje svjedoči scena u kojoj jedan od liječnika opisuje kako je postupao s posebno opakim nasilnikom koji je zlostavljao drugog pacijenta. Opisao je kako je jednog od kolega pitao kojom injekcijom može pacijentu nanijeti najveću nelagodu, a da ga trajno ne ozlijedi. Zatim je nasilniku dao tu injekciju.

Da ne idem dalje s mučnim detaljima, reći ću samo da je to bio početak kraja jer su od 1974. Pennhurstkrenule tužbe zbog zlostavljanja i nemara - najvažniji je slučaj Halderman koji je odigrao važnu ulogu i u pokretu za deinstitucionalizaciju i prava osoba s invaliditetom - a više od tisuću ljudi koji su ondje živjeli na dan konačne sudske odluke, 17. ožujka 1978., preselili su se u male domove u zajednici u procesu deinstitucionalizacije koji je trajao devet godina.

Pennhurst je na kraju zatvoren 9. studenog 1987. godine, a sada je turistička atrakcija za one koji vjeruju u duhove i uklete kuće.

Kao da stvarnost nije dovoljno strašna.

Ako me pitate zašto u epu o mračnoj stvarnosti osoba s invaliditetom pišem o američkoj instituciji zatvorenoj prije više od 30 godina, odgovorit ću vam da je ovo tek početak horor priče koja će nam se približiti i vremenski i prostorno.

Proučili smo tek jedno drvo na putu do naše kolibe u jezivo bolesnoj šumi.

Damir Fatušić

 

Autor: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti