MOJA PRIČA Miljenko Vučić, predsjednik Udruge slijepih Ogulin

Ako smo uskraćeni za nešto fizički, tko nam može zabraniti da kažemo što mislimo. Mi nismo prosjaci, želimo i možemo raditi, imati obitelj i biti ravnopravni građani te se moramo uključiti u politički život, poručuje Miljenko Vučić

Miljenko Vučić

 

Miljenko Vučić je rođen 1981. godine u Ogulinu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a  u Rijeci je završio smjer Politehnike na Filozofskom fakultetu. Zaposlen je u Gradskoj upravi  na radnom mjestu referent u Odjelu za gospodarstvo.

Vrlo je aktivan u sportu, danas paraolimpijac u paraatletici i osvajač četiri medalje na velikim natjecanjima. Oženjen je  i otac jednog djeteta. Predsjednik je Udruge slijepih Ogulin od 2013. godine, koja danas ima pet djelatnika zaposlenih na raznim projektima, uključujući i EU projekte.

- Kad sam preuzeo udrugu, nakon što je dugogodišnji predsjednik dao ostavku, krenuo sam u projekte od nule uz pomoć svoje konzultantice Ane koju znam još iz studentskih dana i svoje novozaposlene djelatnice Adriane. Već sljedeće godine u Ministarstvu socijalne politike i mladih  prolazi jedan projekt koji je bio baza za dalje, i tako već vrlo brzo dobivamo i dva videća pratitelja i to je bila osnova za vrlo uspješan rad udruge – kaže Miljenko.

- Veliki problem u početku je bio što sam ja tada imao svega 32 godine i nitko od članova nije Miljenko Vučićvjerovao u to što pričam. Imao sam jednostavnu viziju i plan: Udruga mora putem projekata zaposliti ljude koji će raditi i provoditi projekte i udruga mora služiti svojim članovima, a ne predsjedniku, ni bilo kome drugome.

S obzirom na to da su većina članova starije dobi, a tada je udruga imala pedesetak članova sve to im je bilo naučna fantastika ali ubrzo se pokazalo da jr ljudima to sjelo i nakon dvije godine uvidjelo se da članovi imaju nešto novo, udruga je počela davati neke usluge ljudima koji su u potrebi. Videća pratnja, odlazak u ljetnu školu u Premanturu, nabavka specifičnih pomagala i ostale stvari bila su potpuna novina. Udruga je prestala biti slovo na papiru i počela je služiti članovima, što je i bio cilj - ponosan je predsjednik.

Potpuno je informatizirao sve iz temelja i modernizirao način rada. Danas udruga broji sedamdesetak članova, pet djelatnika na raznim projektima i predsjednik se nada da će se i dalje širiti.

- Nakon sedam godina uloge predsjednika ponosan sam na svoj rad, na rad svojih djelatnika, na članove koji su prihvatili moje ideje i smjernice te smo postali udruga koja može i želi raditi sve bolje i bolje.

Postoji i kod nas ono vječno pitanje kako smo prihvaćeni u okolini i to je priča koju već godinama pričam ali ne znam da li itko sluša. Moje je mišljenje da je odavno prošlo doba velikih vođa među osobama s invaliditetom,  došli su mladi, školovani ljudi koji zbog starih korijena ne mogu doći i reći bilo što jer odmah završe na margini, da ne bi ugrozili nekog starog koji je zasjeo i ne miče se. Još jedna stvar koja me muči je da mi osobe s invaliditetom imamo krive predstavnike i da, kad se pregovara s državom o pravima i naknadama, nikad se nismo izborili za bolja prava. Ne mi, nego ljudi koji pregovaraju s državnim institucijama.

Miljenko VučićPostavio bih javno pitanje tko su ti ljudi i tko ih imenuje, što su oni godinama postigli i kako da nitko nije već godinama rekao: E, sad je dosta, maknite se već jednom – kritičan je Vučić.

- Vrlo mali broj ljudi s invaliditetom je u radnom odnosu, pa ne znam zašto i ti ljudi šute,  oni ne ovise o nikome, nikakvim udrugama, savezima, odborima i slično, a radi se o njihovim pravima i dostojanstvu.  Ne mogu shvatiti da nitko nikad, barem  koliko je meni poznato, nije predložio od tih slavnih predstavnika da se mijenja Zakon o zapošljavanju i još neke stvari koje bi znatno olakšale životne procese - ali ništa.

To je i ujedno poruka svima onima koji ne mogu ništa reći, ništa napraviti za sebe zbog 'starih korijena' koji samo idu po nekim sastancima da bi imali putne troškove i ručkove, da više ne šute da se bore za sebe jer, ako smo uskraćeni za nešto , tko nam može zabraniti da kažemo što mislimo. Mi nismo prosjaci, želimo i možemo raditi, imati obitelj i biti ravnopravni građani te se moramo uključiti u politički život – kategoričan je Miljenko.

- Možda najvažnija stvar je uključiti se u politiku, nije bitno koja strana i boja stranke, moramo imati svoje predstavnike u svim političkim strujama i težiti prema nekim mjestima u vladi, ministarstvu, saboru da se i naš glas čuje, jer u Hrvatskoj ima više od pola milijuna osoba s invaliditetom a nemamo sigurne zastupnike u Saboru, predstavnike u Vladi i slično.

Uvijek naglašavam da je ministar u Velikoj Britaniji čitao s Brailleovog retka u parlamentu i gradonačelnik Vancouvera je bio čovjek u kolicima, sigurno ima takvih još slučajeva, a da li ima kod nas?! Sami se moramo izboriti za to – poručuje Miljenko Vučić za kraj.

Anita Blažinović

 

Autorica: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti