NAŠA PRIČA Obitelj Dostal Brašnić

Leone i Renato nisu samo maturanti, oni su mladići koji se nose s dijagnozom cerebralne paralize i još ponekom, koje više niti ne spominjemo, kaže njihova majka Željka Dostal Brašnić

Obitelj Dostal Brašnić

 

Leone i Renato Brašnić mladići su koji se vrijedno pripremaju za polaganje mature,  velikog ispita pripremljenosti i zrelosti. Njihovu veselu obitelj još čine mama Željka, tata Damir, pas pomagač Fredi i mace Blondi i Alehandro.

Veliki su ljubitelji životinja i rado bi imali još koju, ali i ovako im je velika gužva u stanu. Njihov se život sastoji od puno uspona i padova, možda su drugačiji od izazova roditelja djece koja nemaju sličnih teškoća. Kroz život se koncentriraju na sadašnjost i budućnost, s nadom da će cijelo društvo napraviti korak naprijed te primijetiti i prihvatiti drugačije oko sebe i dati im šansu.

- Leone i Renato nisu samo maturanti, oni su mladići koji se nose s dijagnozom cerebralne paralize i još ponekom, koje više niti ne spominjemo - govori nam njihova majka Željka Dostal Brašnić.

- Jednostavno smo odlučili da dijagnoza daje jednu sliku, a ono što čovjek i dijete može i hoće napraviti je sasvim drugo. Iz sveg onog što smo prošli želimo izvući najbolje i pokrenuti pozitivne promjene u našoj okolini. Samo oni koji su cijeli svoj život proveli na vježbama, pregledima i testiranjima mogu razumjeti koja je energija potrebna da se sve to izdrži. Ono na što sam najviše ponosna kod mojih sinova je da uvijek pokušavaju napraviti još malo više.

S dijagnozom živimo od njihove druge godine i od tada je počeo 'izazovan ples' sa sustavom i okolinom. Pokušavam u sjećanju zadržati samo ljude koji su im pomogli i podržali ih, koji su nas uputili na pravo mjesto, dali nam pravi savjet. Nedostatak kvalitetne podrške roditelju koji je izgubljen u sustavu je ono čega se najviše sjećam iz tog vremena. Previše vremena prođe u lutanju i traženju pravih odgovora. Zato, koncentriram se na sadašnjost i budućnost i nadam se da će cijelo društvo napraviti korak naprijed i primijetiti i prihvatiti drugačije oko sebe i dati im šansu.

Naši dečki nikada nisu primljeni u vrtić bez obzira na brojne preporuke i upute, no to neka ostane Obitelj Dostal Brašnićna dušu osobama koje su se potrudile da bude tako. Vrtićke dane odradili su u dnevnoj bolnici na Goljaku. Kvalitetno su pripremljeni za osnovnu školu i odlučili smo upisati ih u redovnu osnovnu školu. Tu su krenuli novi izazovi.

Upis u osnovnu školu koja će prihvatiti različitost i izazove koje ta različitost donosi trebalo je preživjeti. Nakon brojnih poziva i razgovora s ravnateljima i stručnim timovima škola, jer neki ravnatelji nisu niti željeli razgovarati o tome jedna osoba je promijenila moje mišljenje o školskom sustavu. Ravnatelj OŠ Marija Jurić Zagorka je na moje pitanje da li bi ih primili odgovorio: 'A zašto mislite da ih ne bi primili?'

Nakon toliko razgovora i silnih objašnjenja zašto bi mojoj djeci bilo bolje da ne idu u njihovu školu, jedan ravnatelj mi kaže da nema problema, tu su, otvoreni su za sve i potrudit će se napraviti prilagodbu koja je potrebna da se Leone i Renato dobro osjećaju u razredu. Nabavili su posebne stolove i stolice, poslali zahtjev za asistenta i to je bilo to – Leone i Renato su upisani u prvi razred. Naravno da je tijekom 8 godina bilo raznih izazova i svakakvih nepredvidljivih situacija. Putovali su s razredom na izlete, bili u školi u prirodi na Medvednici i u Novom Vinodolskom, o njima je snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova. Školska filmska družina ZAG koji su osvojili hrpu nagrada na festivalima. Svi smo dan po dan rješavali izazove i uspješno prošli kroz osnovnu školu. Naravno, Leone i Renato s najboljim ocjenama i pohvalama.

Srednja škola bila je poseban izazov. Leone je odlučio ići u opću gimnaziju i nakon što sam obišla nekoliko gimnazija, gdje nisam mogla vjerovati što sam sve čula od stručnih suradnika koji su tamo zato da pomognu djeci i roditeljima, odlučili smo se za X. gimnaziju u kojoj je cijela garnitura ljudi, od ravnateljice do stručne službe, bila otvorena za razgovor i prihvaćanje Leonea kao svakog drugog učenika. Izazova uvijek ima i rješavamo ih 'u hodu' , a vrata ravnateljičinog ureda su nam uvijek otvorena ako drugačije ne možemo riješiti problem. Većina profesora nije vidjela problem u prilagodbi materijala i Leone je i dalje među najboljim učenicima u razredu. Ono što nam je ostalo kao neriješeni izazov je odnos vršnjaka prema nekome tko je drugačiji od njih, jednostavno razred nije napravio onaj pravi pomak koji bi pomogao Leoneu da postane dio grupe. Sada je pred njim odluka koji će fakultet odabrati uz ograničenje koje ima zbog prilagodbe koja ne postoji na svim fakultetima.

Renato je već u 5. razredu znao da će upisati MIOC tako da problema oko odabira škole nije bilo. Škola je totalno neprilagođena osobama koje imaju poteškoća u kretanju tako da je Renatu veliki izazov ići iz učionice u učionicu, vrlo često po stepenicama i tu se jako umarao. Ove godine je malo lakše jer su zbog cijele situacije stalno u istoj učionici pa mu je s te strane manje fizički zahtjevno. Što se profesora tiče, oni koji su željeli napraviti prilagodbu napravili su ju bez ikakvih problema i posebnih uputa, a oni drugi jednostavno ignoriraju mogućnost prilagodbe. Renato je odlučio da ne radi veliki problem oko toga i ne želi da nešto dodatno tražimo tako da nisam intervenirala. On je zadovoljan u svom razredu, svi su izraziti individualci i na neki svoj način se kuže. Renato želi isto ići dalje i razmišlja o opcijama upisa na fakultet, isto nam je problem nedovoljna prilagođenost osobama smanjene pokretljivosti.

Obitelj Dostal BrašnićŽelim istaknuti posebne ljude koji su bili uz moju djecu kroz cijelu osnovnu i srednju školu, asistente. Puno je asistenata prošlo kroz njihov život i svi su ostavili poseban trag. S većinom smo i dalje u kontaktu, a neki su postali kućni prijatelji. Osjećam ogromno poštovanje prema svim tim mladim ljudima koji su svojom pažnjom, znanjem i velikom ljubavlju pomogli mojoj djeci da pokažu koliko mogu i hoće i da su zapravo isti kao i sva druga djeca, samo im u nekim stvarima treba pomoć i podrška. Nadam se da će asistenti dobiti status u društvu kakav zaslužuju.

U cijelom procesu razvoja i odrastanja moje djece došla sam do zaključka da jedino ljudi mogu napraviti promjenu, nikakav zakon niti odluka nekog tijela. Mi smo ti koji mogu napraviti malu promjenu, i ti i ja i moj i tvoj susjed. Hoće li biti bolja ili lošija ostaje na nama. Oni ljudi koji su odlučili dati šansu Leoneu i Renatu, u veliko su zaslužni za njihov uspjeh. Kad su dobili šansu – Leone i Renato su pokazali što mogu. A mogu puno.

Osnovnu školu su završili s najboljim ocjenama kao najbolji učenici u razredu, prisustvovali su i pobjeđivali na brojnim natjecanjima, što im je bio poticaj da još jače guraju dalje. UNICEF ih je nominirao da predstavljaju djecu Hrvatske na konferenciji u Parizu gdje su sudjelovali u radionicama s djecom iz cijelog svijeta. Primila ih je gradonačelnica Pariza Anna Hildago i to nam je jedno od najljepših putovanja.

A jako volimo putovati i cerebralna paraliza nas nije spriječila u tome. Samo su putovanja malo drugačija. Prije putovanja moramo provjeriti puno toga kako bi nam putovanje bilo manje stresno. Tako smo bili nekoliko puta u Turskoj, Tunisu, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Sloveniji, Slovačkoj.

Za 18 rođendan poklonili smo im putovanje u London i središnju Englesku. Sva nas putovanja vesele, jedino ostaje gorak okus kad vidimo koliko bolje su drugi gradovi prilagođeni životu osoba s invaliditetom. I ne radi se samo o prilagodbi zgrada i prijevoza, radi se i o odnosu ljudi prema osjetljivim skupinama. Tako smo na primjer na Turskoj obali bili na paraglajdingu. To je let s padobranom kojeg vuče gliser. Kad je suprug išao dogovoriti akciju očekivala sam da će pronaći hrpu razloga zašto ne i da će nas odgovarati od toga. Ali ne. Vođa ekipe nas je samo pitao za što nam je potrebna pomoć i pozvao dodatne pomagače. To je reakcija koju bi željela doživjeti na našoj obali gdje doživimo da na primjer ne žele povesti kolica s turističkim vlakićem jer je gužva.

Kad su Leone i Renato imali četiri godine, u naš život je ušao jedan poseban pas – prekrasni zlatni retriver Aron. Aron je bio terapijski pas, odškolovan u Udruzi za školovanje pasa vodiča. Od prvog susreta oni su kliknuli i postali nerazdvojni, sve igre su postale drugačije, svaka šetnja je bila puno veselija. Aron je sudjelovao u svemu što smo radili, vježbao je s dečkima, donosio im stvari, poticao ih na akciju kad nisu bili raspoloženi, tješio ih kad su bili tužni. Sve su vježbe bile lakše kad je on bio u blizini. Na žalost, Aron je iznenada uginuo kad je imao 10 godina i ostavio nas u velikoj tuzi. Brza akcija naše drage Mire iz Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet koja me uspjela nagovoriti da odmah uzmemo drugog psa, koji je još bio na socijalizaciji, rezultirala je našom drugom velikom pasjom ljubavi – Fredijem.

Fredi je bez zadrške doslovno uletio u naš život. Donio je obilje pozitivne energije i jednostavno nas tjerao na akciju. Fredi je položio ispit za psa pomagača kad je već bio neko vrijeme u našoj obitelji. Odlično se slaže s Blondi i Alehandrom, našim macama koje su ga prihvatile kao svoga. Zajedno nam kradu hranu sa stola, Blondi skoči na stol, kao slučajno gurne kiflu na pod, Fredi popapa. Sve je u organizaciji.

Naš se život sastoji od puno uspona i padova, možda su drugačiji od izazova roditelja djece koja nemaju sličnih teškoća, ali nekako nas nosi nada da postoji način da svatko dostigne svoj maksimum. Nadam se da nas na putu dalje čeka još puno dobrih ljudi koji čine razliku i podržavaju društvo otvoreno za sve.

Božica Ravlić

 

Autorica: Božica Ravlić

 

Povezane vijesti