KOMENTAR Ima li u ovoj godini išta dobro za osobe s invaliditetom?

Bit će bolje. Ne samo zato što će čovječanstvo - oboružano znanošću - pobijediti virus. Nego i zato što ćemo iz ovoga izaći bolji. Svjesniji svoje ranjivosti i skromniji. Bliži iskonskim vrijednostima i jedni drugima. Pametniji i tehnološki napredniji. Više nego bi to bili bez virusa

Osobe s invaliditetom

 

Kako pisati o tekućoj, uskoro protekloj godini bez upotrebe raznobojnih opscenosti koje nam omogućava naš prekrasni jezik?

Probat ću. Probat ću bez izmišljanja tople vode. Jednostavno se provozajmo godinom na izmaku i prisjetimo se nekih trenutaka koji bi u normalnijoj godini zasigurno ostavili mnogo dublji trag.

Idemo kronološki, barem približno.

Na početku godine, kada je koronavirus bio samo još jedna kineska izmišljotina, meteor koji će promašiti Zemlju za milijun kilometara, Hrvati su birali novog predsjednika.

'Bilo kako bilo, sadašnjom sam predsjednicom zadovoljan jer mislim da je puno učinila tamo gdje je najviše i trebala, gradeći nove vanjskopolitičke mostove i popravljajući oštećene. No koliko god bio zadovoljan, novoizabranom predsjedniku želim da bude još bolji, a kada bude gradio mostove, neka sagradi jedan i prema osobama s invaliditetom. Neka nas se sjeti prije nove kampanje', napisao sam tada, početkom siječnja.

I znate što? Mislim da čovjek barem taj dio posla odrađuje prilično dobro jer, ako pratite In Portal, znate da vrlo često prima predstavnike osoba s invaliditetom. I dalje stoji da 'predsjednik Republike Hrvatske ne može bitno - ako može uopće - utjecati na položaj osoba s invaliditetom u Lijepoj našoj', ali nije loše znati da nas barem želi saslušati.

Ubrzo nakon toga, kineski korona-meteor ipak je pogodio Zemlju, a ljudi su pokazali da su sami sebi najveći neprijatelj.

'Katastrofe su se uvijek događale. I događat će se, zauvijek. Ali ako već moramo prestati biti ljudi kada nas napadnu zombiji ili pogodi Katrina, ne moramo gubiti humanost zbog jednog koronavirusa.'

U početku zbog WC papira. Danas ističući prava, a zaboravljajući odgovornost. Ponekad mrzim biti u pravu.

Katastrofama, međutim, tu nije bio kraj. Zdrmalo nas je kako već dugo nije. No osim geološkog potresa, mnoge od nas je uzdrmao i ministar Aladrović netaktičnim odlukama kojima je ukupno 450 milijuna neutrošenih kuna namijenjenih profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom prenamijenio za 'isplatu minimalne plaće u okviru provedbe mjere aktivne politike zapošljavanja Potpora za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenim COVID-19 iz nadležnosti Hrvatskog zavoda za zapošljavanje'.

O tome je već rečeno i previše, a ja ću iz svega izvući samo jedan zaključak - barem znamo da novca ima. Negdje. Bitno da udruge mogu očuvati radna mjesta.

Katastrofe i izbori. To je dvojna slika 2020. godine, njen groteskni lajtmotiv. Nakon predsjedničkih izbora i dvije katastrofe, uslijedili su parlamentarni izbori. Po meni možda i najtužniji dio godine.

Odgovor na pitanje zašto je jednostavan. ‘Nikada nije bilo toliko osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta posvećenih našem cilju na listama', njih više od deset. Svi oni, uključujući i kandidate o kojima se moglo čitati na In Portalu, nisu skupili više od tri tisuće glasova na parlamentarnim izborima. Ukupno. I nitko od njih nije završio u Hrvatskom saboru zahvaljujući svom izbornom rezultatu.

A za to vidim dva razloga.

'Nema gotovo nikakve sumnje da je svaka osoba s invliditetom koja se našla ili će se tek naći na fronti političke utrke tek marioneta svoje političke strane. Koliko god istinski stojali iza stavova i politika stranke koju su izabrali - ili stranke koja je izabrala njih - osobe s invaliditetom će uvijek barem djelomično biti tek srp kojim će njihovi gospodari žeti političko nerezervirano žito', što se pokazalo vidovnjački točnim zahvaljujući poziciji kandidata s invaliditetom na izbornim listama. Bili su dobri za pokazivanje, ali ne i za obećanje pozicije vrijedne donošenja odluka.

'No kako zamjeriti politici kada kandidati koji se direktno obraćaju interesima polumilijunske populacije skupe ukupno manje od tri tisuće glasova?'

O vječnim studentima neću - pustimo ih da konačno završe faks - ali o ministru Josipu Aladroviću moram. Opet. Ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike zacementirao je poziciju najomraženijeg resornog ministra kada je, na sastanku s pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom Ankom Slonjšak, ‘potvrdio kako dugo očekivani Zakon o inkluzivnom dodatku i Zakon o osobnom asistentu nisu u planu za 2021. godinu, te da se to može očekivati eventualno tijekom 2022. godine'.

Da opet budem blesavo optimističan - barem znamo da će biti. Nekada.

No priču o 2020. godini ću privesti kraju s pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom. Njenim suzama koje su potpuno ogolile licemjernost medija i društva, mit o altruističnom i neprofitnom zagovaranju, kao i besmislenost ovakvog Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom.

'Još mislite da je problem samo u Aladroviću? Još mislite da trebamo raspravljati o pravobraniteljičinim suzama?'

Prošlogodišnji sam rezime završio rekavši da 'nije savršeno. Nikada neće ni biti. Ali svaka je godina bar malo bolja od prošle'.

Bio sam jako u krivu. Ali odbijam vidjeti samo crnilo.

Bit će bolje. Ne samo zato što će čovječanstvo - oboružano znanošću - pobijediti virus. Nego i zato što ćemo iz ovoga izaći bolji. Svjesniji svoje ranjivosti i skromniji. Bliži iskonskim vrijednostima i jedni drugima. Pametniji i tehnološki napredniji. Više nego bi to bili bez virusa.

A osobe s invaliditetom?

Mi možda shvatimo da smo jači nego što mislimo. Jer pritisak koji druge lomi, za nas je tek običan život.

Želim vam svima blagoslovljen Božić. I doista bolju novu godinu.

Damir Fatušić

 

Autor: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti