KOMENTAR Cvijeće za Dan žena se već posušilo, ostala je samo gorka stvarnost žena s invaliditetom

Daleko smo mi, ali i cijeli svijet od svega onoga što bi jednu ženu, posebno onu s invaliditetom, zaista učinilo ravnopravnom, bez diskriminacije i predrasuda. Do tada, do cilja, ostaje nam obilježavanje Dana žena i hrpe celofana kojim ćemo zašareniti sve što ne valja

Nasilje nad ženom s invaliditetom, ilustracija.

 

Dragi moji, prošlo je dosta vremena od mog zadnjeg prosipanja misli na virtualni papir pa ćemo to obnoviti, ovisno o inspiraciji jer mi novi šef ništa ne zapovijeda, dao mi je sasvim slobodne ruke, u ovom slučaju slobodne retke.

Danas ću se, već ste iz naslova shvatili, osvrnuti na Dan žena, odnosno na sve što je po pitanju položaja žena, posebno onih s invaliditetom, još uvijek loše i uvelo poput cvijeća koje su dobile prošli ponedjeljak.

Dakle, ideja za obilježavanjem Međunarodnoga dana žena pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća u SAD-u, u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Iz tog su razloga i žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku, zbog čega je Socijalistička partija SAD-a u znak podrške tim ženama proglasila Nacionalni dan žena.

Tako je počelo, ali borba za ravnopravnost, nediskriminaciju, a ponekad i pravo glasa, kako u svoja četiri zida, tako i u društvu, traje još uvijek i nekad mi se čini da baš i nismo daleko dogurale.

Kad su žene s invaliditetom u pitanju, još je gore, još sam tužnija jer pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u svom priopćenju kaže:

- U Republici Hrvatskoj je 253.704 žena s invaliditetom, što čini 42,7 posto od ukupnog broja osoba s invaliditetom (HZJZ, 5. veljače 2021.). Pandemija covida-19 dodatno je izolirala i marginalizirala žene s invaliditetom u svim područjima života. Položaj žena s invaliditetom u svijetu obrazovanja, rada i liderstva još je teži, a njihov mogući doprinos na području liderstva neprepoznatljiv. Na rukovodećim mjestima gotovo da i nema žena s invaliditetom, dok je u zastupničkom tijelu samo jedna žena s invaliditetom - istaknula je.

- Poslodavci se teško odlučuju na zapošljavanje žena s invaliditetom, a pritužbe Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom pokazuju da nesenzibiliziranost društva prema njima često za sobom povlači mobbing na radnom mjestu, omalovažavanje i degradiranje te povredu dostojanstva i integriteta.

Žene s invaliditetom nailaze i na brojne prepreke u pristupu zdravstvenoj zaštiti i ostvarivanju majčinstva, a i izloženije su raznim oblicima nasilja u odnosu na muškarce, ali i žene bez invaliditeta - podsjetila je pravobraniteljica na groznu činjenicu s obzirom na stoljeće u kojem živimo.

E, da, što reći i u kojem ono zapravo stoljeću živimo?

Možete li zamisliti kako je ženama s invaliditetom koje su već godinu dana zbog pandemije zatvorene sa zlostavljačem ili više njih? Godinu dana one možda nemaju priliku doći ni do telefona jer ih zlostavljač 'čuva' od zaraze. Godinu dana, a vjerojatno i puno duže, one možda ne jedu i ne piju kad bi htjele nego kad im se netko sjeti dodati, a kad se i sjeti prisjedne im sve jer je praćeno pogrdnim riječima. Ako i imaju negdje vani nekoga od povjerenja, bliskog, taj ne može do njih zbog zaraze i moram priznati da mi se plaće od pomisli na to što proživljavaju, na taj osjećaj umiranja iznutra, umivanja suzama...

Žene s invaliditetom koje imaju sreću da nisu zlostavljane vjerojatno opet nisu prezadovoljne svojim životnim situacijama jer su slabo obrazovane, ekonomski ovisne o bližnjima, posao ne nalaze, pogotovo ne sada jer je kriza, a ako ga i nađu rijetko je to neki zadovoljavajući iznos da mogu same od njega preživjeti od prvog do prvog, plaćati podstanarski stan ili ne daj Bože ratu kredita. Što se općenito može s plaćom od 3-4 tisuće kuna ili manje? Platiti režije, jesti i nešto na sebe obući, ništa drugo. Često rade u nekom kolektivu koji ih ne motivira i ne potiče, nego sputava i omalovažava, baca u ćošak... I kako će naprijed? Ali poslodavac je zato svima kupio ruže za Dan žena. Baš dirljivo.

U svijetu liderstva žena s invaliditetom, kaže pravobraniteljica, gotovo nema. Hm... Jesu li glupe, nesposobne, zar ni jedna nema diplomu, sposobnosti upravljanja? Ništa od toga nije točno, nego je društvo još uvijek uvelo koliko i ono cvijeće u vazi od prošlog ponedjeljka, a ženina znanja i sposobnosti sjede doma zajedno s njom, gledaju cvijeće i čekaju bolje dane koji će valjda jednom doći, ili će ona ostariti i više joj ništa neće biti važno.

Do kuda smo mi to točno dogurali ako žene s invaliditetom nemaju ni odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, ako prilagođene ginekološke ambulante za njih u cijeloj Hrvatskoj možemo nabrojati na prste, ako ne mogu na mamografske preglede i tako u nedogled?

Do kuda smo dogurali ako žena s invaliditetom, kao, ima pravo biti majka, ali ako se majkom usudi stvarno i postati, stalno se mora nekome pravdati? A stvarne podrške nema od nikoga, osim možda najuže obitelji, ako ima sreće.

Daleko smo mi, ali i cijeli svijet od svega onoga što bi jednu ženu, posebno onu s invaliditetom, zaista učinilo ravnopravnom, bez diskriminacije i predrasuda.

Do tada, do cilja ostaje nam obilježavanje Dana žena i hrpe celofana kojim ćemo i sljedeće godine zašareniti sve što ne valja.

Anita Blažinović

 

Tekst je isključiva odgovornost autora i ne odražava stavove In Portala.

 

Povezane vijesti