KOMENTAR Nismo spremni na suočavanje s ozbiljnim izazovima, a cijenu će platiti najranjiviji

Zakazali smo. Na svim razinama. Sustav još nekako drži korak, ali samo zato što ova pandemija nije akutna katastrofa. No ljudi sve više gube tlo pod nogama, a da bi se održali na površini prvo odbacuju balast humanosti. Tada, kada odbacimo krinku brige za svoga bližnjeg, stradaju najranjivi

Scena iz filma, udar meteora.

 

Samo je smak svijeta mogao biti okidač koji će me napokon vratiti pisanju. Srećom za one koji vole čitati, baš to se i dogodilo.

Dobro, barem na filmu. Zasad.

Do naših malih ekrana nedavno se doteturao film providnošću hrvatskih prevoditelja nepotrebno dugačkog naslova - 'Greenland: Posljednje utočište'. Budući da veličina nije važna, naslov, koliko god rastegnut bio, ne otkriva, baš kao ni originalni i lukavo minimalistički 'Greenland', da je riječ o filmu katastrofe. Kozmičke katastrofe, jer Zemlji prijeti udar kometa. Opet. Ovaj put u režiji Rica Romana Waugha.

Naravno, nameće se pitanje zašto bi itko normalan u doba globalne pandemije koja je dosad odnijela gotovo tri milijuna života snimao film katastrofe, no činjenica je da je pretprodukcija počela već 2018., kada stvarni smak svijeta nikome nije bio ni u primisli. Stvarna pandemija tako je usporila udar nestvarnog kometa, ali ga nije mogla spriječiti. Jer na snimljenom filmu možete zaraditi samo ako ga ljudi gledaju. A zaradili i jesu, pandemiji unatoč. Ili možda pandemiji zahvaljujući. I nevažno je pritom je li iskustvo stvarne globalne krize učinilo film katastrofe boljim ili gledatelje filmu naklonjenijima.

Nevažno je i to što je meni film dobar, ali je važno zašto mi je dobar - zato što fokus gotovo ni u jednom trenutku nije na padajućem kometu, nego na raspadajućem čovječanstvu. Ni u jednom trenutku film ne odlazi u nepojmljivi svemir iz kojeg dolazi kraj, nego je uvijek čvrsto na tlu. Prizemno, gdje čovjek doživljava kafkijansku metamorfozu i pretvara se u najobičniju životinju. I to onu bijesnu, upravo puštenu s lanca.

Mnogi od vas će reći da pretjerujem. 'Udar kometa nije ni približno usporediv s koronom', mogli biste mi replicirati. I vjerojatno biste bili u pravu. No ja ovdje ne pričam o kometu ni o virusu, nego o ljudima. Prije nešto više od godinu dana prvi sam put pisao o koronavirusu. Tada sam rekao da će 'najveći problem epidemije koronavirusa biti ljudi, a ne virus'. Strah me da sam bio u pravu.

Kada u glavi analiziram film i uspoređujem ga s ovim što proživljavamo posljednjih nešto više od godinu dana, uvijek nekako stvar podijelim na dvije razine - razinu sustava i razinu pojedinca. Običnog, malog čovjeka.

Iako je film, mislim, na obje razine prilično realan, nije nikako mogao izbjeći Amerikancima tako svojstveno veličanje mogućnosti i sposobnosti sustava - i koronavirus i prethodne, više ili manje lokalne ugroze su pokazale da nikad nismo spremni. Međutim, film itekako dobro poentira na činjenici da se kao pojedinci raspadamo puno brže nego sustav i tako jedni drugima postajemo puno ozbiljnija ugroza od same katastrofe.

Posebno mi je pamtljiva bila scena u kojoj se John, protagonist kojeg glumi sjajni Gerard Butler, penje na krov neke zgrade u potrazi za boljim telefonskim signalom kako bi nazvao svoju ženu Allison - dobra je u ulozi Morena Baccarin - a tamo hrpa mladih pije i nazdravlja kometu čija krhotina pada ne tako daleko i pritom vjerojatno ubija na stotine ili tisuće ljudi.

Okupljanje ispred HNK.Podsjeća li vas to na što?

Film dobru ocjenu zaslužuje i zbog toga što nije zaboravio najranjivije. Naime, Johnov sin Nathan, kojeg solidno portretira mladi Roger Dale Floyd, ima teški oblik dijabetesa i upravo oko toga se vrti dobar dio zapleta, kao i veći dio trenutaka koji vraćaju nadu u čovječanstvo.

Lijepim trenucima unatoč, zakazali smo. Na svim razinama. Sustav još nekako drži korak, ali samo zato što ova pandemija - za razliku od pada meteora ili uragana Katrina - nije akutna katastrofa. No ljudi sve više gube tlo pod nogama, a da bi se održali na površini prvo odbacuju balast humanosti. Tada, kada odbacimo krinku brige za svoga bližnjeg, stradaju najranjivi. Poput malog Nathana u filmu ili osoba s invaliditetom u stvarnosti.

Možda je baš zato film tako dobar. Zato što je tako bolno realan. Sad znamo da jest. Ne u prikazu kometa ili virusa.

Nego u prikazu čovjeka koji to više nije.

 

Damir Fatušić

 

Tekst je isključiva odgovornost autora i ne odražava stavove In Portala.

 

Povezane vijesti