VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Ulice zaboravljenog vremena

U lutanju ovim krajem uđeš tako i u Ulicu zaboravljenog vremena. Obuzme te vremeplov neki i odjednom ne znaš čega se prisjetiti, a što zaboraviti

Ulica, ilustracija

 

Pokraj kafića u malom mjestu na našem Jadranu stoji velika praćka za ispucavanje kamena, nazvana  'ispaljivačem problema', s porukom 'ispali svoj problem, sidi i uživaj', kao i uputom: 'Mentalno prenesite problem na kamenčić i – paf! Dok slušate zvuk, već ste sritni.' Postoji samo jedno malo ograničenje – praćka podnosi samo do petsto kila problema. Nikako više.

Nakon godina koje se u desetljećima broje i tisuća i tisuća vrludavo prevaljenih kilometara, trebalo je učiniti još tristotinjak novih i za nešto manje od tri sata vožnje otkriti tajne jednog drugog gotovo 'paralelnog svemira', zagrljenog dvjema rijekama, koji zrači posebnom kozmičkom, pomalo i mističnom pozitivnom energijom. Nađeš se tako u djeliću Lijepe naše za koji kažu da svakome pruža mogućnost da ovdje 'otkrije svoju priču', onu još neispričanu i nedoživljenu, a ovdje na svakom koraku ponuđenu.

Pitoma je ovo, ali u isto vrijeme i poludivlja priroda, neiskvarena i za čovjeka toliko poželjna, opuštajuća i spokojna, sedirajuća čak, transcendentalna, a pomalo i metafizička, ona koja na momente prelazi granice naših dosadašnjih osjetilnih iskustava.

Osamljene pustare, ove oaze života kakav je nekad bio, kroz godine i godine napuštane i oronule, čeznutljivog su sjećanja na davne stanare, u iščekivanju nekih novih putnika namjernika željnih smirenog danas, za opuštenije sutra.

Zarazna je ovo atmosfera životne jednostavnosti, danas već poprilično potisnute i gotovo izbrisane, kao i 'ljepota života koja nam ponekad nedostaje kada smo usmjereni na ono što nam ne odgovara ili nas možda pomalo i smeta', kako bi rekla draga mi Mirjana.

U lutanju ovim krajem uđeš tako i u Ulicu zaboravljenog vremena. Obuzme te vremeplov neki i odjednom ne znaš čega se prisjetiti, a što zaboraviti. U jednom dvorištu drvo, na njemu povelika daska, a u njoj deseci zabijenih čavala (ili 'eksera' kako se to ovdje kaže) i poruka: 'Zakucate ekser i drži brigu više od mjesec dana.'

Beskrajno simpatični konobar, jedan od onih koji ima ono nešto, ono što nije naučio na radionicama komunikacijskih vještina, nudeći nam 'juhu utjehe' kaže: 'Previše ste napeti. Opustite se. Uspete nekoliko šeflji i utjeha je tu, ona ne dozvoljava da se uzrujate'.

Slastičarna mala, nekoliko kvadrata, puna šarenila kolača i još više od toga – šarolikosti životnog duha vlasnice. Lagodnost uređenog i posloženog instant života zemlje u koju naši zemljaci godinama bezglavo hrle, a u kojoj je rođena i živjela, odlučila je u jednom trenu zamijeniti izvornošću pa i neredom,  našom nesređenošću i nedorečenošću, ali dobiti u zalog izvorne životne vrednote, još uvijek velikim dijelom neiskvarene i nenagrđene. Zaljubila se u mirnoću seoskog života na obali velike, moćne rijeke. I kao što noću riječi sanjam, a po danu ih zapisujem, ona u snu recepte slaže, a danju ih isprobava, dodaje i oduzima, otkrivajući i stvarajući svoju slatku priču.

U ovo suvremeno, poprilično razuzdano doba, kada nam se svakodnevno na sve strane nude razno-razni vrlo učevni antistres programi, možda bi za početak bilo dovoljno posegnuti za onom praćkom 'ispaljivačicom problema' ili se prihvatiti zakucavanja 'eksera' koji drže brigu najmanje mjesec dana ili pojesti u slast onu 'juhu utjehe' ili kolačima sladiti svoj i tuđe živote pa tek, ako problem oteža iznad petsto kila, razmisliti treba li nam neka druga vrsta pomoći ili je dovoljno samo pojačati 'terapiju' na više ispucanog kamenja, više zakucanih čavala, više 'šeflji juhe utjehe' ili više šarenih kolačića.

I zato, posegnimo za dobrim duhom Panonske nizine i uđimo ponekad i u našu Ulicu zaboravljenog vremena.

Višnja Majsec Sobota

 

Povezane vijesti