VOLONTERI PIŠU ZA IN PORTAL Senzibiliziranost društva o osobama s invaliditetom

Smatram da je potrebno što više senzibilizirati javnost o tome što je invaliditet, tko je osoba s invaliditetom, kako komunicirati s osobama s invaliditetom. Bitno je znati da su osobe s invaliditetom među nama u velikom broju, kako su jednakovrijedni članovi društva, piše autorica današnjeg teksta

Osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta, ilustracija.

 

Ovo pišem kao netko tko je kroz život bio više puta u kontaktu s osobama s invaliditetom kroz volontiranja, posao pomoćnika u razredu, kao student, ali i kao netko tko ima sestru koja je osoba s invaliditetom.

Koliko god bila upoznata s različitim teškoćama, svaki puta kada se upoznam s nekom osobom s invaliditetom naučim nešto novo o toj osobi, o preprekama na koje nailazi tokom života, ali i o tome kako i na koje načine te prepreke rješava. Smatram da puno ljudi u našoj okolini nije upoznato s činjenicom što je invaliditet, koliko ljudi ima koji su osobe s invaliditetom, kako postupiti u određenim situacijama, kako razgovarati. Prije studija nisam ni sama bila svjesna kolika je brojnost ljudi koji imaju određene teškoće, koje sve vrste teškoća postoje, kako komunicirati, koliko zapravo ima toga s čim nisam upoznata.

Kao netko čija je sestra osoba s invaliditetom, imala sam priliku proučavati reakcije ljudi kada bi je upoznavali, kada bi razgovarali s njom i dobila sam dojam da se neki ljudi osjećaju nelagodno kada trebaju razgovarati s njom, ne zato što imaju negativno mišljenje o njoj, nego jednostavno ne znaju kako. Nama kao članovima obitelji koji su s njom odrasli i koji skrbimo o njoj, znamo kako komunicirati, kako ona reagira u pojedinim situacijama, što je ljuti, a što veseli.

Smatram da je potrebno što više senzibilizirati javnost o tome što je invaliditet, tko je osoba s invaliditetom, kako komunicirati s osobama s invaliditetom. Bitno je znati da su osobe s invaliditetom među nama u velikom broju, kako su jednakovrijedni članovi društva.

Često sam bila u situaciji da kada bih nekome rekla da imam sestru koja je osoba s invaliditetom, taj netko bi na neki način reagirao sa sažaljenjem, zbunjenosti, pitanjima, na neki način sam se tada znala osjećati čudno, kao da bi se osjećala diskriminirano zbog toga što imam sestru koja je osoba s invaliditetom. Smatram da bi ljudi manje osjećali sažaljenje prema nekome i više gledali samu osobu, a ne invaliditet kada bi bili educiraniji. Možda bi bilo dobro kada bi se o bitnim pojmovima počelo učiti još u osnovnoj školi, kada bi to bilo jedno od obaveznih poglavlja kroz koja bi djeca trebala proći.

Također, u razgovoru sa učiteljicama koje rade u školi u kojoj sam bila pomoćnik u nastavi, doznala sam da ni one same ne znaju raditi s djecom s teškoćama u razvoju, na fakultetu nisu imale posebne edukacije o tome kako i na koji način raditi s djecom s teškoćama u razvoju, niti su kao zaposlenice škole imale o tome edukaciju.

Kako bi se osobe s invaliditetom uključile u društvo, osim same edukacije, senzibilizacije javnosti, potrebno je omogućiti sudjelovanje osobama s invaliditetom u aktivnosti društva, igre, sportu i ostalo što bi doprinijelo njihovoj inkluziji.

 

Volonterka projekta '72 sata bez kompromisa'

 

Povezane vijesti