EDWARD MAXFIELD Volim svoj grad, ali njegove šetnice nisu prikladne za invalidska kolica

Mojim ulicama u invalidskim kolicima i te spomenike nepristupačnosti treba proživjeti - s iskustvom i sa srcem. U suprotnom, ništa se neće promijeniti. Svejedno je li riječ o Edinburghu ili Zagrebu

Edward Maxfield, ilustracija

 

Naša je redakcija, ako se sjećate, davno pokrenula rubriku 'Mojim ulicama u invalidskim kolicima', ukazujući na sve tegobe s kojima se susreću osobe s invaliditetom dok se kreću ulicama naših gradova. Također smo imali i rubriku 'Spomenici nepristupačnosti', s ambicijom da navedemo brojne objekte koji su nepristupačni osobama s invaliditetom, a što, recimo to tako, našoj populaciji ugrožava temeljna ljudska prava.

Stoga u cijelosti prenosimo priču Edwarda Maxxielda, objavljenu na bbc.com, koja nam govori da se nije jednostavno kretati u invalidskim kolicima samo zagrebačkim ulicama. Ima toga svugdje u Europi, Edwardova priča dolazi iz Edinburgha, koju prenosimo u cijelosti.

- Život korisnika invalidskih kolica u velikom gradu može biti težak - piše Edward.

- Za nekoliko trenutaka navigacije po edinburškim popločanim ulicama i vjetrovitim šetnicama, vidim sebe kako se borim da stignem bilo gdje kamo želim ići. Ovo ograničenje ne samo da me sprečava da idem od A do B, već značajno mijenja moje raspoloženje.

Edinburgh je tako lijep grad, ali, budući da je star, pristupačnost je problem. Uobičajena prepreka su drevni, uski pločnici. Mogu uspjeti polako proći kroz neke od ovih staza, ali čim netko napusti kantu za smeće, sjedne u auto ili baci madrac na ulicu, moram pronaći novu rutu.

Postoji nekoliko načina da se ovaj problem riješi. Prvo, proširio bih pločnike. Ako meni bude teško kretati se ovim ulicama, bit će i mnogim drugima. Što se tiče objekata koji blokiraju ove ionako uske putove, na to treba pomnije pripaziti. Konačno, znam da su ove šetnice stare kao vrijeme, ali mora biti više spuštenih rubnjaka kako bih zapravo mogao 'sjahati s rubnika' da pređem cestu. Ove male prilagodbe napravile bi veliku razliku za mene i mnoge druge. Ne ugrožavaju me samo širina šetnica i nedostatak spuštenih rubnjaka, već i podignute i spuštene ploče za popločavanje.

Nedavno mi se jedan kotač zakačio za podignuti pločnik, razbio ga i bacio me naprijed iz invalidskih kolica. Udario sam glavom o pod, razbio kolica i očito mi je to iskustvo narušilo samopouzdanje. Bila je to noćna mora. Povrh toga, ova kolica mogu koštati tri do četiri tisuće eura, a zamjenski dijelovi su bogatstvo. To je trošak koji si mnogi nikada neće moći priuštiti.

Kao i svaki drugi grad, radovi na cesti su česta pojava na koju se naviknemo. Ali žute, privremene rampe, mogu biti prepreka za moja invalidska kolica. Kada su sigurne i na svom mjestu, ove rampe rade dobro. Međutim, često su padale ili bile pomaknute s rubnika. Kad se to dogodi, nemam druge mogućnosti nego pronaći drugu rutu. To je užasan osjećaj, pogotovo kad moraš negdje biti na vrijeme, vrlo brzo. Nisam uvijek u mogućnosti ići kamo želim.

Da budem iskren, moj invaliditet može imati pravi danak na moje mentalno zdravlje. Mogu taj invaliditet osjećati kao teret. Male promjene na našim ulicama mogle bi smanjiti ove neugodnosti, pomoći poboljšanju mentalnog zdravlja i, nadam se, pomoći mladim osobama u invalidskim kolicima da zavole svoj grad još više nego što ga već vole - zaključuje Edward svoju priču.

Mojim ulicama u invalidskim kolicima i te spomenike nepristupačnosti treba proživjeti - s iskustvom i sa srcem. U suprotnom, ništa se neće promijeniti. Svejedno je li riječ o Edinburghu ili Zagrebu.


Mladen Kristić

 

Povezane vijesti