KOMENTAR Kvadrati naši preskupi, precijenjeni i nedostižni

Cijela situacija oko vlastitih kvadrata i cijene istih poprima razmjere nemoguće misije jer ispada da mladi čovjek, ili onaj prema srednjim godinama, danas od plaće ne može ništa svoje stvoriti bez cjeloživotnog ropstva banci

Kuća, ilustracija.

 

Već neko vrijeme sam u gradnji od glave do pete, sva u pločicama, laminatu, stolariji, a priča počinje ugovorom na neodređeno jer drugačije ni ne može početi. Onda uđete u banku i shvatite da za svoju plaću, koju ste smatrali pristojnom, zapravo možete dići kredit za pseću kućicu i to na skoro 30 godina.

Konkretno, u mom slučaju to bi bio stambeni kredit na 28 godina i nekih 47 tisuća eura što više nije dovoljno ni za garsonijeru, a kamoli za stan od nekakvih 60 kvadrata da u njega mogu potrpati barem dvije spavaće sobe - jednu za sebe, jednu za dijete. Ne moram vam ni reći koliko sam jadna izašla iz banke. Razmotrila sam i gradnju montažne kuće i opet veliko ništa jer mi iznos kredita ode na samu kuću i to na nivo dovršenosti 60 posto, a gdje su još svi uredni papiri, priključi, završno uređenje i namještaj? Jednostavno bi me pojelo, ne bih izgurala.

Dok sam se ja tako vrtjela u krug, razmišljala kud ću, što ću i kako ću, umrla mi je baka s kojom smo dijelili kuću u kojoj sam odrasla. Baka je bila u prizemlju, ja s roditeljima na katu i sad već možete zamisliti što se dalje zbilo.

Ponovno sam otišla u banku, digla nenamjenski kredit na deset godina, s ratom koju ću valjda moći 'žvakati' i upregnula 62-godišnjeg tatu da mi ištema sve podove, sve preronda jer sve mora biti ravno i prilagođeno za kolica. Znači sve, baš sve je novo, osim samog temelja, a one dvije spavaće sobe sam dobila u bivšem podrumu i nisu ništa spektakularno velike, jedna je deset kvadrata, druga, moja 12 kvadrata radi kolica, kupaona 10 kvadrata, boravak plus kuhinja 23 kvadrata i nešto kao zimski vrt što glumi predulaz je 17 kvadrata, što bi značilo da moje dijete i ja silazimo u 70 kvadrata. Sve me koštalo oko 300 tisuća kuna, znači ravno 100 tisuća više od iznosa kredita i 90 posto svega je radio tata. Da nije, radovi bi davno stali.

Priča je pri kraju, useljavamo se u prosincu, ili siječnju 2023., i nadam se da ćemo nas dvije na kraju stvoriti baš lijepi, pravi dom, a ne idemo daleko ni od pomoći i podrške roditelja/djeda i bake i djelovalo bi da sve ima sretan završetak - dok ne zagrebemo ispod površine.

Znači, radim i ne radim za minimalac, a morala sam čekati da mi baka umre da dobijem njen stan u kući koju su gradili ona i djed s puno skromnijim primanjima nego su moja danas. Cijela ta situacija oko vlastitih kvadrata i cijene istih poprima razmjere nemoguće misije jer ispada da mladi čovjek, ili onaj prema srednjim godinama, danas od plaće ne može ništa svoje stvoriti bez cjeloživotnog ropstva banci. Može biti s roditeljima, ili plaćati podstanarstvo jer možda ima manju plaću od moje, ili jedan dio plaće prima na 'crno', što banka ne priznaje.

I pitam ja vas kako i gdje živjeti i biti zadovoljan, a negdje ipak živjeti moraš? Zašto danas čovjek od svojega poštenoga rada ne može naprijed? Zašto kvadraturu pseće kućice mora otplaćivati do mirovine i to ako ima sreće da doživi mirovinu?

Dotaknimo se kroz ovo i osoba s invaliditetom. Ako rade proći će možda bolje nego ja, možda gore, ili jednako kao ja, ali što je s onima koji ne rade, koji su mladi i željni odvojiti se, ili su pak u godinama, a roditelji su im stari i bolesni s malim mirovinama, ili pak više nisu živi?  Kako da osoba s invaliditetom s invalidninom i još ponekom socijalnom naknadom sebi doma pokrpa stari krov, izmijeni prozore koji propuštaju hladnoću, ma kako da samo kupi novi trosjed ili stolice...?

Gdje i kako da živimo kad nam cijene kvadrata i općenito cijene života živjeti ne daju, kako stvarati dom od vlastitog rada? Jedino što mi je još padalo na pamet u slučaju da mi nije umrla baka je prodati sve duple organe na crno tržište.

 

 

Anita Blažinović

 

Povezane vijesti