KAISA LEKA Ljudi cijene način na koji prekidam tradiciju šutnje i srama zbog invaliditeta

Njezina je poletnost i potreba za smislenim društvenim angažmanom naprosto zarazna. Oko sebe okuplja brojne aktiviste koji su svoje slobodno vrijeme posvetili onima koji žive s invaliditetom, siromaštvom, drugačijom bojom kože ili seksualnom orijentacijom

Kaisa Leka

 

Politički angažman za 44-godišnju Kaisu Leka stvar je opće kulture, poslanja, zalaganja za one koji se za svoja prava često sami ne mogu izboriti.

Pritom ova živopisna Finkinja nije aktivistica koja želi boljitak samo za osobe s invaliditetom, predmet njezina interesa su svi oni koje društvo kategorizira kao 'manjinu' (pojam koji mi na In Portalu baš i ne volimo).

Uz to što je aktivna u politici, Kaisa Leka je i grafička dizajnerica te crtačica stripova. Poučan, a istodobno i smiješan njezin je autobiografski strip 'Ja nisam ove noge', svojevrsni dnevnik o ponovnom učenju hodanja na protezama. Teme njezinih stripova variraju, no uglavnom se svode na duhovnost, invaliditet i politiku.

Kako je to navedeno na njezinoj službenoj stranici, djetinjstvo joj je prekinuto mučnim medicinskim zahvatima. Vlastitom odlukom, no nakon konzultacije s liječnicima, Kaisi su amputirane obje noge ispod koljena. Sada nosi gotovo isključivo suknje, skrečući pažnju na proteze koje su značajan dio njezina identiteta.

- Svoj invaliditet ne želim skrivati, naprotiv, s ponosom ga pokazujem - kaže Kaisa.

Kako je to biti žena s invaliditetom u društvu opsjednutom izgledom, pita se Kaisa, i daje vrlo jednostavan odgovor - lako ako invaliditet ne doživljavaš kao ograničenje, nego kao mogućnost za rast.

- Rođena sam s nedostatkom za koji se isprva činilo da je samo 'kozmetički', ali pokazalo se da ozbiljno ograničava moju sposobnost kretanja. Stoga sam se i odlučila na amputaciju stopala, a otkako sam dobila proteze željela sam da ljudi zavire u moj život. Mnogi od njih cijenili su način na koji prekidam tradiciju šutnje i srama zbog invaliditeta - svjedoči Kaisa.

Njezina je poletnost i potreba za smislenim društvenim angažmanom naprosto zarazna. Oko sebe okuplja brojne aktiviste koji su svoje slobodno vrijeme posvetili onima koji žive s invaliditetom, siromaštvom, drugačijom bojom kože ili seksualnom orijentacijom. Pritom ne nude sažaljenje i suosjećanje - eh, to Kaisa i njezini istomišljenici posebno preziru - nego aktivnu podršku u zapošljavanju i uklanjanju brojnih barijera, arhitektonskih i onih stvorenih tupavim stereotipima.

Malo je takvih u Hrvatskoj, poput Kaise, uglavnom smo lijeni angažirati se i za same sebe, a kamoli za druge. Stvar mentaliteta. A sve bi moglo biti znatno bolje, samo da smo fini kao ovi iz Finske.


Mladen Kristić

 

Povezane vijesti