Moja priča: Vesna Grah

Vesna je samohrana majka troje djece od kojih jedno ima mentalne teškoće. Ovo je priča o hrabrosti jedne žene koja svojoj djeci želi priuštiti život a ne preživljavanje. No, budući da je bez stalnog posla, za ostvarenje tog cilja treba i našu pomoć


 

Vesna Grah samohrana je majka osamnaestogodišnje djevojke Vanje kojoj je kao djevojčici dijagnosticirana laka mentalna retardacija, te starijeg sina koji je završio školu i mlađeg trinaestogodišnjaka. Život u malom mjestu Gubaševo pored Zaboka više je nalik preživljavanju. Voljela bi i ona svojim radom uzdržavati obitelj, no znamo gdje živimo i kakav je odnos društva prema ženi u srednjim godinama.

"Vanja je krenula u malu školu kad je preživjela tešku ozljedu uzrokovanu udarcem kamiona", govori nam Vesna Grah.

"U Klaićevoj bolnici, na traumatološkom odjelu, provela je mjesec dana dok su se sanirale brojne tjelesne ozljede, prignječenje stopala, napuknuće ključne kosti i veliki šok s kojim se suočila tako mala i nemoćna. Naknadno joj je utvrđeno 15 posto invaliditeta na noge koje su stradale u nesreći.

Vanja je bila dijete na kojoj se nije uočilo da ima problema. Prohodala je i odbacila pelene kao svako zdravo dijete, no kada je počela govoriti vidjeli smo da nešto nije u redu. Bila je hiperaktivna, a bio je prisutan i veliki nedostatak koncentracije na koji nismo imali utjecaja. Dvije i po godine smo redovno odlazili na logopedske vježbe u Krapinske toplice, vidjeli su se sitni pomaci, pa ipak ona je i dalje teško izgovarala riječi.

Osnovnu školu pohađala je od prvog do osmog razreda po prilagođenom programu. Razgovarali su s njom školski psiholog i defektolog, ali jako rijetko. Možda je razlog veliki broj djece, pa im je bilo jednostavnije dati joj dvojku i pustiti je u sljedeći razred nego joj posvetiti svoje vrijeme. Tako je neko osnovno znanje prikupila do četvrtog razreda, ali ostatak osnovnoškolskog obrazovanja nije dobila ništa.

Teškoću su predstavljali i odnosi s djecom. U petom razredu Vanja je shvatila da se razlikuje od djece koja ju nisu prihvaćala. Nije bilo poziva na rođendane, a kad bi ona bila slavljenica došlo bi dvoje djece. Ismijavanje i ruganje bila su njena svakodnevica, potpuno odbačena od djece koju je ona gledala kao prijatelje. Izleti na kojima bi uvijek sjedila sama i slušala pogrdne nazive kojim su joj se obraćali.

I sama sam teško podnosila takvu situaciju, vremenom prihvatila stanje, uvjerivši samu sebe da je tako moralo biti. Ipak, uvijek mi je teško da okolina na djecu poput Vanje gleda kao zločestu i neodgojenu, ne razumijevajući da je to bolest i stanje na koje se ne možete utjecati.

Problem je bio ogroman polaskom u srednju školu. Svaki dan problemi su bili veći, nedostajalo joj je osnovno znanje, što je uz njezinu dijagnozu značilo i odbijanje govora. Trebalo je vremena dok sam uspjela objasniti profesorima da je to Vanjin obrambeni mehanizam. Zatvaranje i bijeg od problema uzrokovanog neznanjem. Danas je treći razred srednje škole, smjer pomoćni kuhar i slastičar, teško svladava gradivo. Mlađi brat ju prihvaća ozbiljno i ima strpljenja, a ona ima povjerenja u njega", kaže Vesna.

Nakon rastave Vesnina primanja svela su se na alimentaciju koju bivši suprug ne isplaćuje, određen je iznos od 550 kuna za sina i 620 kuna za Vanju koja je postala punoljetna u kolovozu i nema više pravo na 310 kuna, dakle 50 posto od navedenih iznosa koje je dobivala od države dok se ne pokuša naplatiti dug od supruga. Kao veliki dio roditelja djece s teškoćama do informacija je dolazila preko drugih roditelja sa sličnim problemima. Nije ostvarivala nikakva prava do Vanjinog polaska u srednju školu, kada joj je Centar za socijalnu skrb predložio da naprave kategorizaciju. Laka mentalna retardacija i oštećenje noge nije se priznao kao invaliditet. Ostvarila je samo pravo na 250 kuna dječjeg doplatka.

"Vanjina teškoća je i dalje hiperaktivnost i problemi u komunikaciji. Odlazi na psihoterapije. Gledajući njezino sadašnje stanje mislim da nikada neće moći raditi samostalno, već u timu.

Ne znam hoće li joj netko željeti dati priliku za zaposlenje dok je veliki broj osoba u potrazi za radnim mjestom. Istodobno, za nju će biti strašno loše provoditi vrijeme kod kuće, povući će se još više u sebe, i to me plaši. Brinem se za njenu budućnost, honorarno povremeno radim kad mi se ukaže prilika. Taj novac sam trošila na Vanjina putovanja kući svaki vikend iz škole u Zagrebu. Živimo teško, trpila sam obiteljsko nasilje zbog djece. Nakon brojnih agresivnih i fizičkih napada rastala sam se i opterećena sam brojnim dugovima. Ako ste u mogućnosti, sredstva mi možete poslati na adresu Vesna Grah, Gubaševo 10, 49210 Zabok

Nikada nisam primala tuđu pomoć, no trenutna situacija dovela me do toga da molim za osnovne egzistencijalne stvari. Trenutno me spašava besplatni dućan Humanitarne udruge 'Posljednja nada' iz Krapine. Hvala svima koji me razumiju i žele mi pomoći", poručuje Vesna Grah.

Božica Ravlić

 

 

Povezane vijesti