INTERVJU, MARIO PERČINIĆ Ne želim biti dio priče u kojoj mi kao osobe s invaliditetom nismo sposobni za kreiranje vlastitog života

Mario Perčinić slijepi je multiinstrumentalist impozantne biografije i vrlo dugačke liste glazbenika s kojima je surađivao. Već neko vrijeme živi i radi u Luksemburgu, a ovom prilikom s njim razgovaramo o njegovom glazbeničkom stažu te životu osobe s invaliditetom u Luksemburgu.

 

Mario, dok si živio u Zagrebu, surađivao si s mnogim bendovima i u mnogim projektima. Što bi izdvojio od tih suradnji, koja ti je posebno ostala u pamćenju?

- Uh, bilo ih je puno previše. Obzirom na to da sam multi-instrumentalist, kroz glazbenu karijeru prošao sam kroz mnogo žanrova glazbe te mnogo pozicija unutar bendova. No ono što bih mogao izdvojiti kao najveće i najdraže uspjehe i suradnje za vrijeme dok sam živio u Zagrebu moj je prvi bend koji se zvao Gander u kojem su, osim mene na orguljama i vokalu, od nekih članova bili Adam Semijalac na gitari, danas poznatiji kao Bebe na Vole, te Alen Križaj na basu, koji je glavni autor i producent za Ivanu Kindl. Svi smo tada išli u isti osnovnjak i bili smo klinci od svojih 13 ili 14 godina, ali svirali smo covere od Hendrixa, Purplea, Prljavaca, Floyda i svega što nam je tada bilo zanimljivo.

Nakon Gandera nastavilo se sa HC punk bendom Mikrofonija tijekom druge polovice 90-ih, s kojima sam kao basist i lead vokal snimio dva albuma, a dogodilo nam se i to da nas je Hladno pivo zvalo dva puta da im budemo predgrupa u legendarnom Kulušiću i Jabuci. Prvi studijski album smo 1998. bacili na neovisno tržište u vlastitom aranžmanu, a isti je doživio četiri reizdanja. Godine 2000. smo izdali drugi album pod nazivom 'Lajv', na kojem su se nalazile neke stvari s prvog albuma te nekoliko nadolazećih stvari koje su se našle na albumu 'Svoga tijela gospodar'. Pošto smo tada imali jako puno svirki koje su bile gotovo svaki vikend, uspjeli smo skupiti najbolje od najboljeg s raznih lokacija, uključujući tadašnji demo fest iz zagrebačke Tvornice kulture, nekoliko stvari iz Ilirske bistrice u Sloveniji, te nešto stvari s jedne od odličnih svirki iz Močvare.

Osim Mikrofonije, kasnije sam se našao na samom početku osnivanja roots reggae benda Brain Holidays gdje sam bio jedan od gitarista i back vokala. Godine 2005. također sam odradio s njima nekoliko zamjenskih svirki kao basist na par jakih reggae festivala, i to je bilo ful zabavno iskustvo.

U međuvremenu stilski počinjem eksperimentiranje s jazzom i fussionom, pa tako od 2002. do 2004. radim u bendu Between sa super ekipom mladih i tada nepoznatih glazbenika, a to su bili Denis Kozlica na gitari te Matej Kordić na bubnjevima. U početku smo svirali instrumentale Stefanovskog, Billy Cobhama, Hencocka… da bi se kasnije fokusirali na vlastite stvari pošto smo u bend dofurali pjevačicu koja je sa sobom donijela hrpu tekstova, tako da smo praktički album složili za dva i pol mjeseca kojeg smo i snimili 2003. Nažalos,t zbog razno-raznih uvjeta album nikad nije ugledao svjetlo dana, a danas ga se može preslušati na Youtubeu na Denisovom kanalu. Tko ga želi poslušati neka na Youtubeu potraži Between feel and taste.

U međuvremenu surađujem na raznim studijskim sessionima, 2007. gostujem sa didgeriduom Tommy Emmanuelu na jednom od njegovih legendarnih koncerata u Lisinskom,  a od 2008. do 2010. sviram kao basist i kontrabasist u bendu Kreol s kojim sam nastupio i na proljetnoj jazz reviji u Lisinskom 2009. Od 2010. do 2012. radim kao kontrabasist Bobi Kneževiću s kojim sam nastupio na hrpi koncerata po Hrvatskoj i ex yu regiji i s kojim sam doživio nezaboravne i najprovokativnije svirke ikad.

Od 2012. do 2016. sudjelovao sam unutar projekta Shaderwan code, čiju glavnu okosnicu čine članovi Zagranjenog pušenja s kojima sam i snimio njihov drugi studijski album koji je izašao 2017. U međuvremenu sam još radio kao gitarist i lead vokal u interesantnom humanitarnom projektu pod nazivom Blind Sharks, koji je bio sastavljen isključivo od iskusnih slijepih glazbenika, među kojima si bio i ti, Marko Bakoviću, na bubnjevima. Od 2014. do mojeg odlaska radim kao basist i kontrabasist u bendu D Elvis, čiji je frontmen bio Mario Kovač s kojima smo svirali mnogobrojne urnebesne svirke po raznim eventima i festivalima. 

Također, netom pred moj odlazak u Luksemburg 2016. na poziv Momira Oljače, kojeg smatram jednim od najjačih kantautora nove generacije, u Hrvatskoj se vraćam u Voland le mat s kojima sam snimio nekoliko singlova te smo odradili nekoliko jako dobrih svirki, od kojih bih izdvojio nastup na medvedgradskim večerima kada smo svirali ispred Urbana.

 

Studiraš na jazz akademiji, par riječi o tome…

- Moj interes za jazz i njemu srodna područja započinje još početkom 2000-ih, no, nažalost, u Hrvatskoj nije moguće ostvariti adekvatnu jazz edukaciju, tako da su naši jazz glazbenici prisiljeni studirati u inozemstvu. Zbog toga većina njih završava studije u Austriji, Švicarskoj, Francuskoj ili Americi.

U Luksemburgu ljudi koji žele studirati jazz to mogu započeti studiranjem na njihovom državnom konzervatoriju, a da pritom ne postoje nikakve razlike unutar dobnih skupina. Budući da od ranije posjedujem klasičnu glazbenu školu za klavir, a ostale instrumente sam naučio svirati samostalno, odlučio sam da ću nakon 24 godine aktivnog sviranja električne bas gitare te kontrabasa popraviti svoje rupe u znanju te da ću upisati jazz odjel. Prijemni ispit nije se nimalo razlikovao od ispita koji se polažu na najvećim jazz akademijama, poput akademije u Grazzu ili na Berklee College of Music u Americi.

Svatko tko želi upisati pojedini odjel mora spremiti tri jazz skladbe po vlastitom izboru koje na prijemnom ispitu izbodi s jazz orkestrom koji je sastavljen od najboljih luksemburških  glazbenika. Ukoliko ste dobri, dozvolit će vam se da studirate, a ukoliko niste, šalje vas se kući na popravni te se možete pojaviti na sljedećem upisnom roku. Na moju sreću, čini se da sam ostavio dobar dojam, te sam 2018. upisao smjer za električni bas kod profesora Romaina Hecka te sam istovremeno pohađao satove jazz teorije i svirao sam u jednom od službenih jazz combo orkestara koji djeluju u sklopu njihovog konzervatorija, čiji je voditelj netko od profesora s jazz odjela.

Na konzervatoriju sam se zadržao godinu dana, a početkom školske godine 2019. sam se ispisao budući da sam u međuvremenu dobio poziv da se pridružim ozbiljnom luksemburškom hard rock bendu The Velvet na mjestu klavijaturiste i glavnog pjevača. Shvatio sam da mi je godinu dana koje sam proveo na konzervatoriju bilo sasvim dovoljno za popunjavanje mojih nedostataka koje sam imao u znanju i poznavanju jazz glazbe. Jazz mi je vrlo drag kao smjer, no rock, metal i njegovi derivati su defitivino smjerovi u kojima se najugodnije osjećam.

Trenutačno u Luksemburgu imaš svoj bend, malo nam ga predstavi…

- The Velvet je bend koji postoji sada već dvije i pol godine, a sastavljen je od iskusnih mladih glazbenika koji su prisutni na njihovoj hard rock i metal sceni. Prošle godine sam s njima započeo suradnju prvo na nekolicini zamjena koje sam odradio na mjestu njihovog basiste, da bih u 9. mjesecu dobio poziv da im se pridružim kao stalni član na mjestu lead vokala i klavijaturiste, budući da je bend krenuo u smjeru još žešćeg zvuka za kojeg su im bili potrebni novi članovi. Inače sam zvuk benda može se okarakterizirati kao hard-rock sedamdesetih. Kada nas čujete definitivno ćete se vratiti u doba Deep Purplea, Whitesnakea, Uriah Heppa, Iron Maidena, ranih Black Sabbatha, itd. Publika nas jako dobro prihvaća a i od strane glazbenika i glazbenih promotora dobijamo vrlo dobre kritike. Prošle godine otvorili smo koncert kao predgrupa za Purpendicular u kojem između ostalog svira i Ian Paice, bubnjar iz Deep Purplea kada s njima nije na turneji.

Trenutno smo u fazi dovršavanja materijala za naš prvi album kojeg krećemo snimati u travnju ove godine. Izrazito smo ponosni na to što će nam na albumu, kao glavni sound engineer, raditi Mike Butcher koji je odgovoran za rane Black Sabbath albume koje su snimali u Morgan studiju u Londonu, dok ćemo mix i mastering odraditi u Evolucija studiju u Ljubljani koji su napravili fantastičan posao za bendove kao što je, primjerice, Animal Drive čiji je glavni vokal Dino Jelusić a, čiju je kvalitetu prepoznao i Frontiers Music. Trenutno smo u pregovorima s izdavačima oko distribucije albuma, no otom potom.

Koja je po tebi razlika u životu jedne osobe s invaliditetom u Luksemburgu i Zagrebu? Ima li sličnosti?

- Sličnosti donekle postoje, no s druge strane postoje ogromne razlike. Svaka osoba s invaliditetom imat će iste ili vrlo slične potrebe, bez obzira na to u kojem dijelu svijeta se nalazi. Međutim, društvena osjetljivost i socio-ekonomsko stanje pojedine države utjecat će na krajnji rezultat kako će osobe s invaliditetom biti tretirane. U Hrvatskoj tuđa njega i pomoć za civilne osobe s invaliditetom iznosi oko 450 kn mjesečno. Ovdje slijepe osobe dobivaju 700 eura. U Hrvatskoj su slijepi vrlo često školovani unutar specijalnog obrazovnog sustava, nakon čega nisi sposoban za nastavak redovnog školovanja ukoliko se želiš visoko obrazovati, a ako i dođeš do toga da upadneš na fakultet imaš jako puno problema s učenjem, socijalnim te svakodnevnim vještinama.

U Luksemburgu više nema specijalnog obrazovanja, svi su integrirani. Međutim, da bi takav sustav mogao funkcionirati u pozadini mora djelovati drugi pararelni sustav koji će u svakom trenu biti na raspolaganju učenicima na terenu, nužno je da bez obzira na vrstu invaliditeta ljudi dobiju adaptiranu literaturu u oblicima koji njima najbolje odgovaraju, bez obzira na to radilo se tu o standardnoj brajičnoj literaturi ili o raznim elektronskim formatima. Takav sustav mora imati direktnu konekciju s ministarstvom prosvjete te svi djelatnici unutar takvog sustava moraju automatski biti financijski podržani od strane države, umjesto da ovise o raznim projektnim donacijama, kao što je tome slučaj u Hrvatskoj. Ovdje u Luksemburgu osobe s invaliditetom dobivaju pomagala koja su im zaista potrebna, ne postoji okvirna procjena što je nekome potrebno, a da je pritom netko tko je potpuno nekompetentan napisao u pravilnik što bi određenoj osobi trebalo. Nažalost, takve stvari su u Hrvatskoj svakodnevica.

Obzirom da sam inače po struci magistar informacijskih znanosti i pedagogije, vrlo dobro znam kakva je situacija sa usuglašavanjem zakona, pa tako i pravilima o digitalnoj pristupačnosti koja je izuzetno bitna za osobe s invaliditetom među kojima slijepi definitivno prednjače. Iako smo došli do toga da je Hrvatska trenutno predsjednica Europske Unije, odgovorno tvrdim da trenutno u RH ne postoji adekvatno obrazovan kadar koji bi se uhvatio u koštac s provedbom i primjenom svih direktiva koje su trenutno na snazi, a to nipošto nije dobro. Nedavno sam čitao članak u kojem je pisalo kako trenutno u Hrvatskoj aktivno radi oko 70 slijepih osoba, od ukupnog broja od 6000 članova. To ne da je tužno, nego krajnje tragično i zabrinjavajuće, da ne kažem krajnje poražavajuće, a za takvu situaciju smo si djelomično i sami krivi. Naime, dokle god ćemo samo biti pasivni promatrači dotle će nam biti i loše.

Smatram da sam dovoljno rano  shvatio da više ne želim biti dio priče u kojima mi kao osobe s invaliditetom nismo sposobni za kreiranje vlastitog života po mjeri svakog dostojnog čovjeka, i zbog toga sam skupa s djevojkom, koja je također slijepa, otišao iz Hrvatske, i definitivno ne žalim ni tren što sam to napravio.

Razgovarao: Marko Baković

 

Povezane vijesti