INTERVJU, ROBERT JAMBRUŠIĆ Moja iskustva s djecom s teškoćama u razvoju vrlo su pozitivna jer su svi imali nevjerojatnu ljubav prema glazbi

Robert Jambrušić, nastavnik bubnjeva na zagrebačkoj Rock akademiji i istinski profesionalac, govori nam o svom iskustvu rada s osobama s invaliditetom. Točnije rečeno, s djecom s teškoćama u razvoju.

 

Molio bih te da nam za početak predstaviš svoj rad i neke aktualne projekte na kojima radiš.

- Nastavnik sam bubnjeva na zagrebačkoj Rock akademiji, sada Glazbenoj školi Ladislav Račić skoro od samog osnutka. U nešto manje od tri desetljeća nanizalo se mnogo bubnjara od kojih su neki nastavili svoje obrazovanje na glazbenim akademijama i postali profesionalni glazbenici, neki su svoj glazbeni put nastavili svirajući u raznim bendovima, a oni koji se nisu nastavili baviti glazbom stekli su uvid u bubnjeve, glazbu i ritam. Uz nastavnički rad aktivno sviram u nekoliko sastava jazz i blues usmjerenja. Trenutno sam u pripremi vlastite web stranice za učenje sviranja bubnjeva i s bendom Kaiser blues company snimamo pjesme za naš drugi album.

Između ostalih, podučavao si sviranju bubnjeva i djecu s teškoćama u razvoju.  O kojim se oštećenjima i invaliditetu radi? 

- Imao sam priliku raditi s mnogo učenika, svi su oni bili različiti što po godinama, glazbenoj izobrazbi i slično, ali mogu resi da s onima koji su imali teškoće u razvoju imam stvarno dobrih iskustava. Podučavao sam djecu s Williamsovim sindromom, Downowim sindromom, slabovidnim, autistima i nekim oblicima mentalnih teškoća.

Koja je razlika u pristupu u samoj nastavi kada govorimo o pojedinim vrstama invaliditeta? 

- Pristup takvim mališanima u načelu ne razlikuje se od pristupa ostaloj djeci. Radi se o individualiziranom pristupu i uvažavanju njihovih želja i mogućnosti. Od prvih sati poduke moji učenici, nevezano jesu li sa ili bez teškoća u razvoju,  savladavaju pjesme koje oni vole, dakle nitko im ne smije nametnuti neku pjesmu, stil ili glazbenika s izgovorom da se to mora znati. U takvom odnosu dogodi se ugodna radna atmosfera i učenik s voljom dolazi opet. Moja je uloga da ih polagano uvodim i upoznavam s ogromnim i predivnim svijetom glazbe i tajnama sviranja bubnjeva u njemu.  Motiviranost za radom i vježbanjem kreće iz ljubavi prema glazbi, a talent samo ubrzava proces učenja. Moja iskustva s djecom s teškoćama u razvoju su vrlo pozitivna jer svi su imali jednu iznadprosječnu ljubav prema glazbi. Opisat ću dva primjera. Dječak s Wiliamsovim sindromom ima sposobnost - nesvojstvenu njegovim vršnjacima - da nekoliko puta  čuje pjesmu i može je interpretirati od početka do kraja. Takvu vanserijsku nadarenost rijetko se može sresti. Njegove kolege bubnjari uvijek su se čudili kako on to može. Sa njim nije bilo moguće raditi po notama, njemu ti simboli ne predstavljaju glazbu i on to ne može sebi predstaviti kao glazbu, ali kad bih mu ja isti notni tekst odsvirao on bi to ponovio bez greške. Kad malo dublje analiziramo njegov pristup glazbi on posrednike između glazbenika i slušatelja, a to su note, ne doživljava kao glazbu. U tome i jest istina jer note nisu glazba već sredstvo komuniciranja između glazbenika. Glazba je umjetnost koja se doživljava slušanjem i on to iskonski i iskreno prakticira. To je ona energija koju publika osjeća. Drugi primjer je učenik s Downovim sindromom. On voli glazbu, voli svirati, ali isto kao i dječak u prijašnjem slučaju ne može učiti glazbu po notama, čak i na moje usmene upute reagira negativno. Radi se o izvanrednoj sposobnosti memoriranja  glazbe. Najviše bi me zadivila njegova sposobnost interpretiranja cijelog koncerta omiljenog sastava. Čak bi bubnjarske solo dionice, iako ne u notu točno, odsvirao. Pritom bi najvažnije motive interpretirao kao na snimci. Za razliku od prethodno spomenutog, on je vrlo sramežljiv i ne može svirati ako mu neki uvjeti nisu ispunjeni, primjerice inventar u vježbaoni morao bi biti uredno posložen, bubnjevi uštimani, i tome slično. Isto tako, nije htio svirati pred nepoznatim osobama. Oba primjera imaju puno toga zajedničkog. Prije svega, obojica imaju veliku ljubav prema glazbi koja ih pokreće i daje im motiva za vježbanjem. Oni su u svojem pristupu iskreni i nemaju ništa lažnog i ništa ne skrivaju za razliku od nas starijih koji smo po putu zagubili ili zatomili takve pozitivne osobine. U egzistencijalnoj borbi najčešće zatomljavamo svoje mišljenje, što nas dovodi u nezadovoljstvo. 

Što bi poručio roditeljima koji imaju djecu s takvim teškoćama? Kako misliš da bi se najbolje manifestirao njihov talent?

- Vjerujem da svaka osoba nosi u sebi talent za nešto što treba otkriti. Mi ostali smo tu da pomognemo toj osobi da to otkrije, njeguje i daje poticaj da se u tom pravcu kreće. Smatram da je to jedini recept za sreću.

 Na kraju ovoga teksta moram istaknuti svoja osobna iskustva s Robertom Jambrušićem.  Robert je, naime, imao i iskustva rada s još jednom osobom s invaliditetom a to je moja malenkost.  I premda sam bio u svojim ranim dvadesetima, kao slijepoj osobi bio mi je problem tehnički ispravno svirati, no Robert me naučio s tehničke strane sve što danas znam.  A to samo potvrđuje o kakvom je majstoru riječ.

Razgovarao: Marko Baković

 

Povezane vijesti