Kao osoba s invaliditetom sebe sam doživljavao kao ogromnu sramotu i teret za svoje roditelje

PITANJE: I. K. (42) Poštovani, u kolicima sam od malih nogu. Moji roditelji se, nažalost, nisu najbolje nosili sa 'situacijom' koja mi se dogodila.

 

Tako sam kao dijete doživljavao sebe kao ogroman teret i sramotu svojih roditelja. Bogu hvala, uspio sam to nadići i opraštam svojim roditeljima sve, jer da su znali i mogli bolje, činili bi bolje. Svaki roditelj na neki način razočara dijete, kao da im je to zadaća. Sve u svemu, nemam posebnih trauma, volim ih i poštujem do smrti. No, sad ide ono ALI. Imam jedan problem koji je bio povezan s mojoj mladošću i odrastanjem u takvom domu. Nisam imao samopoštovanja niti samopouzdanja. Kao i svaki mladić, pa do dana današnjeg, tražio sam i tražim nekoga koga ću ljubiti i voljeti cijelim svojim bićem. Nikada se nisam usudio prići djevojkama koje su mi se sviđale. Sada sam već u godinama kada razum šapuće da je nekako kasno za sve, a srce mi govori da nikad nije kasno. Naime, svidjela mi se jedna djevojka. Što je najbolje, mislim da se i ja sviđam njoj, a ja ne znam kako joj prići. Ja nikad nisam niti poljubio djevojku. Toliko se bojim toga da ću sve pokvariti ili da joj se neću svidjeti, da bih radije skočio padobranom iz aviona nego ovo učinio. Kako da nadvladam taj strah? Samo mi nemojte reći - jednostavno to napravi! Jer meni nije jednostavno. Strah je rastao s godinama i golem je.

ODGOVOR: Razum ili srce? Strah ili ljubav? Čemu se prikloniti?
Poštovani I., ove dileme, od pamtivijeka, u sebi nosi svako ljudsko biće.
Riskirati ili ići sigurnijim putem ili onim, naoko lakšim, linijom manjeg otpora?
Što ste Vi do sada činili i kamo ste takvim svojim načinom stigli? Očigledno ne tamo kamo ste željeli, jer... "Nikada se nisam usudio prići djevojkama koje su mi se sviđale.“
Dakle, nikada se niste uspjeli ohrabriti, riskirati.
Sada, želite li drugačiji rezultat (a želite), morat ćete mijenjati dosadašnje ponašanje. Tu nema druge!
A što više želite nekoga koga ćete, kako kažete, „ljubiti i voljeti cijelim svojim bićem“, to imate jači motiv i veći razlog za to.
Je li lako ohrabriti se i "pogledati strahu u oči“? Apsolutno nije! Je li moguće? Apsolutno je, pa čak i Vama koji ste ga godinama gomilali, te je sada toliko velik da Vas je potpuno preplavio, ugušio, ušutkao.
Vi ste ti koji ste mu to dozvolili, da na taj način upravlja Vašim životom i određuje što ćete ili što nećete činiti.
Ali, i ovdje postoji ali... Kad biste samo znali s kakvom kukavicom i bleferom imate posla!
Kako to znam? Pa, recimo, iz osobnog iskustva!
A ako ste mislili da je Vaš invaliditet glavni razlog za Vaše povlačenje, tu ste potpuno u krivu.
Mnogi su, neovisno o tome, kapitulirali pred strahom, istaknuli bijelu zastavu, odrekli se života, samo zato što su (pogrešno i neopozivo) povjerovali kako je on jači od njih.

Kapitulacija se događa u borbi, no mi se protiv straha ne trebamo boriti.
Strah trebamo ignorirati, učiniti ga nevažnim. Nema moćnijeg oružja protiv njega!
Poznata izreka kaže kako "hrabri nisu oni koji ne osjećaju strah, nego oni koji, unatoč njemu, čine ono što trebaju činiti.“

No, zašto je strah ipak tako moćan? Na žalost, njegov saveznik je naš razum, koji nas, po njegovom nagovoru, uvjerava kako nismo dovoljno dobri, odvraća nas od onoga što želimo, sabotira nas omalovažavanjem tipa „što si umišljaš, tko si ti?“ i sl.
To je naš glavni neprijatelj, upravo taj u našoj glavi!

Zašto mu vjerujemo?

Zašto ne povjerujemo srcu, koje, niti nakon toliko godina još nije utihnulo, koje Vam govori: "Nikad nije kasno.“
Srce je u pravu!
Puno toga u našem životu, stvar je odluke. Odlučite vjerovati srcu!
Iskoristite razum, no ovoga puta za sebe, a ne protiv sebe. Kako?

Kad se pojavi stara misao koja Vas odvraća od onoga što želite učiniti, odlučno je odbacite i u sebi kažite: "E, nećemo tako! Bit će drugačije, bit će onako kako ja kažem!“ Podsjetite se koji je Vaš motiv za ovakvu promjenu, što je (odnosno, tko je) Vaš ulog? To će Vam dati snagu!
Po ovome ispada kao da smo u sebi razdijeljeni i to je istina.

Jer, osim glasa razuma koji često radi protiv nas, mi u sebi nosimo i jedan drugi, unutarnji glas. To je glas mudrosti, kojem, na žalost, najčešće ne vjerujemo. On nam govori pravu istinu o nama, no mi je ne slušamo. Tako postajemo sami sebi neprijateljima, pristajući uz one unutarnje misli koje o nama govore najgore.
Na taj način, istina o nama postaje ono u što vjerujemo, a ne ono što zaista jesmo.

Dragi I., kad ovako otvorite srce kako ste to učinili u Vašem pismu, Vi apsolutno imate sposobnost doprijeti do druge osobe. I to veliku sposobnost, koje vjerojatno niste svjesni.
Imam dojam da je kod Vas glavni problem upravo Vaš razum kojim ste se u životu, možda previše, rukovodili.
Tako, vjerojatno, kad Vam se neka djevojka svidi, Vi odmah u glavi počnete smišljati moćne strategije osvajanja: "Mogao bih joj ovako pristupiti, reći ovo, pa će na to ona vjerojatno ovo, pa ću ja onda njoj ovako odgovoriti“, itd. itd....
U glavi imate toliko pripremljenih govora, da kad dođe trenutak pristupiti djevojci, zaboravite što ste ranije bili smislili i sve „padne u vodu“.

Ako tako činite, molim Vas, odustanite od toga.
Dođite pred djevojku takav kakav jeste, recite prvo što vam padne na pamet, jednostavno, iskreno, od srca.
Ne znam u kojim se okolnostima susrećete, no najbolje je iskoristiti neku konkretnu situaciju, uhvatiti kakav pogodni trenutak, na glas prokomentirati nešto...
Ako u sebi nosite dozu duhovitosti, to Vam uvelike može pomoći. Našalite se na svoj račun, na račun svojih kolica ili bilo čega drugoga.
Ako se i Vi sviđate djevojci, sve će biti lakše.
Ono što u prvom kontaktu nikako nije dozvoljeno je negativizam, ogorčenost i kukanje. Dopustite da upoznavanje spontano krene, ako Vam je ikako moguće, bez prevelikih očekivanja „u startu“ (ili ih, barem, na neko vrijeme, držite pod kontrolom). Jer, druga strana vrlo često to osjeti i može time biti blokirana u daljnjem odnosu, doživljavajući to kao forsiranje i pritisak na sebe.
Imajte na umu da drugoj strani treba vremena.
Kao i jednoj vezi, kakvu Vi želite, koja pretendira biti ozbiljnom.

Pitate se kamo sam ja to već otišla, a Vi još djevojci niste ni prišli, no... ipak ću Vam reći to što ste tražili da Vam ne kažem (što Vam, u stvari, govori onaj drugi glas u Vama, koji je na Vašoj strani): „Jednostavno, učinite to!“
No, možemo se dogovoriti da povučem ovo "jednostavno“, ali ipak, učinite to! Usprkos tome ili baš zato što nije jednostavno.
Postoji li bolji način pokazati nekome da Vam je do njega stalo? (To ćete joj kasnije priznati), a ona će se čuditi, jer nikad joj ne bi palo na pamet da Vam je to bio problem, i to još kakav problem!
Hoće li njoj biti problem što nemate ljubavnog i seksualnog iskustva? Vjerujem da neće.
Jer, svaki par ionako, neovisno o prethodnim iskustvima, kreće ispočetka i u svemu traži svoj vlastiti put.

A što se tiče padobrana, hm... Njoj ga nipošto nemojte spominjati!

Odgovara: Vesna Hari, dipl. soc. rad., Zadruga 'Martinov plašt'

Napomena: Pitanja za rubriku Kutak za stručnjake šaljite na: mladen.kristic@in-portal.hr
 


 


 

 

Povezane vijesti