Intervju, Tea Selaković: Psi pomagači nisu terapeuti, oni su prijatelji osoba s invaliditetom

Tea Selaković, prof. rehabilitator iz Uduge 'Psi pomagači', ukazala je na sve češći problem poistovjećivanja pasa s terapeutima, naglasivši da nema čudesa, no ima prekrasnih trenutaka koji dolaze kao nagrada za uloženi trud radu s terapijskim psom.

Na psa se gleda kao čudotvorno rješenje, a zapravo je iza svakog napretka dugotrajni rad educiranih terapeuta. Teu brine odnos roditelja mališana s teškoćama u razvoju prema psu kada nakon par mjeseci ne "izliječi“ dijete. Stoga smo s Teom Selaković razgovarali o edukaciji ljudi koji uključuju pse u svoj rad, važnosti i neophodnosti određenog znanja i vještina kako bi se psa na pravilan način uključilo u terapiju i došlo do željenih rezultata.

 

Koji je osnovni problem kod 'tretmana' terapijskog psa u obiteljima?

- U udruzi dobivamo pozive u kojima nas pitaju kako dresirati psa da radi s djetetom, a kada ih pitamo što oni točno žele od psa, koja točno ponašanja očekuju od psa, obično nema odgovora. Razlog tome je prezastupljenost naslova kako je pas izliječio, rehabilitirao, habilitirao neko dijete. No ljudi ne vide drugu stranu medalje, ne vide sate i sate uložene u školovanje psa, ne vide specijalizirana znanja terapeuta potrebna kako bi se psa uključivalo na pravilan način u terapiju, ne vide mjesece upornog rada prije bilo kakvih konkretnih pomaka u habilitaciji i rehabilitaciji, a kamoli krajnji uspjeh.

Što se događa s psom nakon što ga udomite u obitelji djeteta s teškoćama u razvoju?

- Puno obitelji odlučuje se uzeti terapijskog psa za svoje dijete s teškoćama. Ta praksa više nije izuzetak u našem društvu već postaje sve popularnija. Prirodno je da roditelji žele učiniti sve što je moguće kako bi pomogli svome djetetu s teškoćama, pa i uzeti psa. Ono što se pokazuje kao sve češći problem je očekivanja roditelja od psa u odnosu na svoje dijete. Uzimaju ga s ciljem da pomogne njihovom djetetu, no pas to ne zna, psa nitko ne pita želi li to, želi li napustiti svoju obitelj i preseliti se u jednu sasvim novu. Pas ne govori pa da ga i pitamo ne bi nam mogao odgovoriti, no možemo pretpostaviti njegov odgovor. Mi možemo samo nagađati kako cijeli proces odvajanja od njegove mame,  odvajanje od života u socijalizacijskoj obitelji, odvajanje od trenera i seljenje u još jednu novu obitelj izgleda iz pseće perspektive. Ono što se u praksi događa je raznoliko. Može biti da nakon par tjedana ili mjeseci obitelj ne vidi značajne promjene kod djeteta i odluči vratiti psa.

Gdje ide taj pas? I u kojem je on stanju nakon promjene još jedne obitelji?

- Nije neobično da pas razvije razna nepoželjna ponašanja kao grickanje ruku, uništavanje namještaja, učestalo lajanje i slično. Također se zna dogoditi da pas razvije razne psihosomatske poremećaje uslijed stresa od seljenja u novu obitelj, prevelikih očekivanja i premale brige o prirodnim potrebama psa. Najčešće su to razne alergije koje bitno narušavaju dobrobit psa ali i cijele obitelji, te epilepsija kao vrlo ozbiljan problem čiji ishod može biti i smrt psa.

Što bi zaključili s obzirom na navedeno, naime kada je ostvarena željena uloga terapijskog psa?

- U udruzi naglašavamo potrebu za znanjem, za edukacijom kroz koju se uče važne teme kako bi voditelj imao jasnu komunikaciju sa svojim psom i znao ga smisleno, cilju orijentirano i uspješno uključivati u rad s različitim korisnicima. Tek kada voditelji pasa pomagača, roditelji djece s teškoćama i drugi uključeni imaju jasnu sliku što žele postići, na koji način je to moguće napraviti i kako uključiti psa da on stvarno ima pomagačku ulogu onda možemo reći da je to terapijski pas uključen u terapijske aktivnosti na korist svih uključenih. 

Više o sve češćem problemu poistovjećivanja pasa s terapeutima možete pročitati na stranici www.psipomagaci.hr/terapijski-pas-ili-pas-terapeut.

Razgovarala: Božica Ravlić

 

 

Povezane vijesti