Leona je invaliditet stekla još kao petogodišnja djevojčica, rijetka ju je bolest prikovala za kolica. Zahvaljujući roditeljima invaliditet je doživljavala kao normalno stanje, sve dok nije zakoračila u 'stvarni svijet'

 

Kakav je zapravo društveni život mladih osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj? Kako bi ga ocijenili na ljestvici od jedan do deset? Osjećaju li se ravnopravnim članovima zajednice ili životare na marginama javnog interesa?

Ozbiljno istraživanje koje bi dalo pouzdan odgovor na ove nepoznanice kod nas još uvijek nije provedeno. Tapkamo u mraku, ono što nas vodi nekakvom zaključku tek su pretpostavke.

Naša sugovornica 19-godišnja je tinejdžerica s invaliditetom koja se u ovoj priči želi skriti iza lažnog imena (podaci poznati redakciji, op. aut.). Ne želi da njezin slučaj kod čitatelja izazove emocije koje naprosto prezire - sažaljenje i suosjećanje. Zovimo je Leona, kaže, to joj se ime sviđa.

Lani je završila srednju školu, s odličnim uspjehom, ali još uvijek ne namjerava upisati fakultet. Razočarana je u tzv. inkluzivno obrazovanje, treba joj vremena da odluči hoće li školovanje nastaviti u inozemstvu. Svoj bi društveni život ocijenila nulom jer je to život koji se svodi na društvene mreže.

S prijateljima iz srednje škole gotovo je izgubila svaki kontakt, poruke razmjenjuju uglavnom preko grupe koju su formirali na mreži. Viđaju se tek prigodničarski, za rođendane ili blagdane.

Leona je invaliditet stekla još kao petogodišnja djevojčica, rijetka ju je bolest prikovala za kolica. Zahvaljujući roditeljima invaliditet je doživljavala kao normalno stanje, sve dok nije zakoračila u 'stvarni svijet'. Nikada, veli, nije bila žrtvom diskriminacije ili predrasuda. Bila je žrtvom sažaljenja, i to često od onih 'koji su bili bolji od nje samo zato što se ne kreću u kolicima'.

- Frustrirana sam pogrešnim shvaćanjem osoba s invaliditetom - kaže Leona.

- Po čemu smo mi drugačiji od naših vršnjaka koji nemaju invaliditet? Imamo iste ukuse u glazbi ili filmovima, isto se odijevamo i pratimo trendove. Nismo zaslužili da nas u klubovima ili bilo kojem javnom prostoru gledaju tako suosjećajno, ma svi nam se sklanjaju s puta i svi su tako uslužni. Užasno me živciraju ti pogledi 'ispod oka', kao da su invalidska kolica prokletstvo, a ne sredstvo za kretanje.

Stoga i ne treba čuditi što su Leona i njezini prijatelji utjehu našli na društvenim mrežama. Lijepo je to grijati se u krdu, pa makar i onom virtualnom.

Ipak se, kaže Leona, želi maknuti iz tog virtualnog narativa i iskusiti stvarnost onakvom kakva jest. Svjesna je da je pred njom težak oblik egzorcizma i da nije dovoljno samo mantrati 'nosi se vraže od krštene duše'. Jer ovaj vrag ne stoluje u ognju paklenom, nego u pametnim telefonima.

 

Objavljeno: 26.10.2022