"Spontano sam počeo raditi s osobama s invaliditetom. Pojavila se žena bez ruke sa željom da nauči voziti. Izazov za nju, kao i za mene. Nakon nje čovjek bez nogu i tako se to nastavilo do danas, već 42. godinu i oko 400 osoba s invaliditetom koje su svladale vožnju kao i svaka druga osoba. Ne postoje razlike, iz iskustva to tvrdim", kaže Željko

"Vidjevši osobu u automobilu, ne znate može li ona hodati, čuje li ili postoji nešto čime se razlikuje, a ravnopravni je sudionik u prometu, ono što je bitno pri tome je da se pridržava pravila na cesti. Stoga je neophodno osobama s invaliditetom pružiti mogućnost dobivanja vozačke dozvole koja im pomaže da jednostavnije sudjeluju u  aktivnostima svakodnevnog života", naglašava Željko Bek, instruktor vožnje Autoškole AK Miramare.

Čovjek, instruktor, prijatelj

Željko Bek, čovjek koji nema predrasuda. Priča koju mi je ispričao dok sam svladavala satove vožnje dokazala mi je ono što se osjeti pri prvom susretu.

"Imao sam učenicu koja je bila uistinu lijepa žena, to sam primijetio. Jedan dan me prijatelj upitao: 'Što ti je s onom šepavom, je li položila?' Gledao sam ga zbunjeno, nisam znao o kome govori. Tek nakon opisa shvatio sam na koga misli i da ta žena ima jednu nogu kraću", priča Željko.
Ne vidi se, ne može se dodirnuti, ali osjećaj ravnopravnog stava prema meni kao osobi, ne čovjeku koji je drugačiji zbog svojih ograničenja, vjerojatno je razlog da svatko tko je upoznao Željka Beka ima iste riječi. Osjećali smo se kao ljudi, ne manje vrijedni, ne nesposobni, znali smo ako Željko kaže: 'Ti to možeš', to je moguće.
"Spontano sam počeo raditi s osobama s invaliditetom. Pojavila se žena bez ruke sa željom da nauči voziti. Izazov za nju, kao i za mene. Tada nije bilo prilagođenog vozila i satove vožnje odradili smo s njenim automobilom. Nakon nje čovjek bez nogu i tako se to nastavilo do danas, već 42. godinu i oko 400 osoba s invaliditetom koje su svladale vožnju kao i svaka druga osoba. Ne postoje razlike, iz iskustva to tvrdim. Primijetio sam da gluhe osobe imaju šire vidno polje i pri vožnji s njima prvi sat dogovorimo znakove za komande koje trebaju učiniti. Za njih nema problema, nezgodno je meni kad sljedeći sat imam osobu koja čuje, a ja dajem znakove. Potpuno mi je isto s kim radim, osoba sa ili bez invaliditeta. Priznajem, prvo vrijeme i meni je sve bilo novo. Trebala mi je praksa dok sam naučio kako s kolicima, kasnije odmah bi se dogovorili da mi osoba kaže koliko i kako mogu pomoći. Svakoj osobi pristupam individualno na način koji je najjednostavniji za nju, često su mi bile izgažene noge, ali sve je to dio timskog rada. Interesantno je da osobe s invaliditetom same pitaju trebaju li dodatne sate prije izlaska na ispit. Tek mi je s vremenom postalo jasno da odrađujem i neku ulogu radnog terapeuta, što je meni potpuno prirodno i jednostavno", kaže Željko.

Instruktor tolerancije

U Hrvatskoj svakim danom raste broj osoba s invaliditetom koje žele nastaviti neovisan život za što im je neophodna vozačka dozvola. Mali je broj autoškola koje su uložile u prilagodbu vozila, učionica, sanitarnog čvora kako bi mogli primiti osobe s invaliditetom. Problem koji iziskuje dodatan trošak na koji nam je ukazao i instruktor Bek.
Troškovi dolaska i života u Zagrebu često su veći od troška sati vožnje i polaganja ispita. Željko Bek prilagođavao se i odlazio van Zagreba, te na taj način omogućavao tim osobama da dobiju vozačku dozvolu.  Nevjerojatna je činjenica kako neke autoškole koje rade s osobama s invaliditetom imaju više cijene za ovu toliko često diskriminiranu populaciju. Autoškola 'Miramare' uz prilagođen ulaz i sanitarni čvor ima potpuno iste cijene za sve svoje polaznike. Po statistikama ove autoškole, prosjek prolaznosti na ispitu za vozača B kategorije ista je kod osoba s invaliditetom i ostalih kandidata.
Teo Miočević živi u Makarskoj i njegov život je vezan uz invalidska kolica. On nam govori kako je to izgledalo u njegovom slučaju.

Teo Miočević: Vozim zahvaljujući Željku

"Nakon uspješnog polaganja testova u Makarskoj morao sam krenuti u Zagreb na satove vožnje. Došavši u Autoškolu AK Miramare i upoznavši instruktora Željka Beka krenuli smo s vožnjom. Bio je to moj prvi susret s automobilom na ručne komande i savjete instruktora upijao sam kao spužva. Nakon dva izlaska na ispit i pada morao sam odustati od daljnjeg polaganja, financijski bio mi je nemoguć boravak u Zagrebu i instruktoru Beku sam rekao da se vraćam kući. Saslušao me i obratio mi se riječima koje nikada neću zaboraviti: 'Teo, sad kad si dogurao dovde ne smiješ odustati. Otiđi kući, opusti se, osiguraj mi neki smještaj i hranu, a ja ću doći svojim automobilom u Makarsku da ti dovršiš svoje polaganje.' Malo me zateklo i iznenadilo da on to želi učiniti za mene. Kad sam se sabrao prihvatio sam njegovu ideju. Nakon nekoliko dana on je stigao u Makarsku i ja sam nastavio vožnju. Zahvaljujući Željku Beku, njegovom razumijevanju i pomoći danas imam vozačku dozvolu. Nikada nisam zaboravio njegov odnos, uz korisne savjete u vezi vožnje, svojim ponašanjem, pristupom, pomoći i šalama bilo je opuštenije i lakše svladati vožnju", svjedoči Teo Miočević.

Troškovi adaptacije vozila su oko 60  tisuća kuna i mali broj autoškola spremno je ulagati kako bi se omogućilo osobama s invaliditetom polaganje vozačkog ispita. Uz potrebno obrazovanje, mobilnost je najveća prepreka da se osoba s invaliditetom može uključiti na tržište rada.
Automobil je neophodan kao i ordopedsko pomagalo za normalan život osobi s invaliditetom koja želi raditi, te sudjelovati ravnopravno u svim aspektima društvenog života.

Božica Ravlić

Objavljeno: 27.02.2014