Tko je kriv? Uvijek država, a nikako da shvatimo - mi smo ta država, mi smo ti koji dopuštamo razne 'zakone' kojima sami sebe uništavamo

Nisam imao namjeru pisati o ovoj temi, ali, eto, neki trenuci čovjeka natjeraju na izazove o kojima niti razmišlja, niti ga se tiču. I onda u nekom trenutku pročitam tekst koji me uvjeri i suoči s mogućim posljedicama ne samo promišljanja, već donošenjem jednog takvog zakona. Radi se o transrodnoj ideologiji.

Kada gledam sa stajališta osobe s invaliditetom, donošenje jednog takvog zakona može polučiti i dobre i loše situacije. Evo, na primjer, ja više nisam osoba s invaliditetom, ja sada hoću da me gledate i poštujete kao nekoga muškarca koji je visok 190 cm, ima gustu kosu, elegantan, tamne puti, trčim, plešem, koristim toalet kao i svi ostali. Dakle, svi oni koji me vide i oslovljavaju kao neku osobu s invaliditetom mogu tužiti za iskazivanje neravnopravnosti na temelju predrasuda ili mržnje zbog mog rodnog identiteta.

Sve bi to bilo lijepo kada bi bilo tako jednostavno. No ako se tako predstavljam i ako na tome inzistiram, ja gubim status osobe s invaliditetom. Ukida mi se invalidska mirovina, ne mogu parkirati na mjesto označeno znakom za osobe s invaliditetom, a ono što je najgore ja se i dalje krećem pomoću invalidskih kolica. Ja se i dalje moram koristiti toaletom za osobe s invaliditetom, meni i dalje treba pomoć pri ustajanju i lijeganju, meni i dalje treba pomoć pri ulasku i izlasku iz automobila. Ja i dalje trebam pomoć pri jutarnjoj higijeni, ja i dalje trebam pomoć kakvu sam do sada trebao. Onda, kako ja mogu biti 'netko', a ne znam kojem rodu pripadam jer takav izričaj ne poznajem. Znam za ona i on, ali ovo treće nema roda, a ni poroda. No ako se prihvati jedno takvo razmišljanje onda je sve moguće, a zakon trpi svašta - sve u ime demokracije.

Mislim kako će mali broj osoba s invaliditetom razmišljati na ovakav način, pa to i ne bi trebao biti problem, ali što onda ako netko tko nije osoba s invaliditetom želi da ga se prihvati kao osobu s invaliditetom, e onda se događaju grozote. I danas smo svjedoci kako se pojedine osobe koriste invalidskim kolicima kako bi imali parkirno mjesto namijenjeno za osobe s invaliditetom, a možete misliti što od takvih i sličnih osoba očekivati ako ovo bude zakonom regulirano. Sve moguće beneficije će se početi zloupotrebljavati i sve će biti po zakonu, inzistirat će se na detaljima, uzimat će se onima kojima je najpotrebnije kako bi se neradnici zadovoljili i iskoristili sustav. Znam kako će se mnogi nasmijati na ovaj tekst, ali u svijetu koji ne počiva na moralnim vrijednostima, osobe s invaliditetom bez mogućnosti da se brane, po ne znam koji put, bit će izigrane.

Svijet svakim danom sve manje proizvodi, plaća se virtualnim novcem, i ta klika neradnika neće prezati pred ničim kako bi iskoristila i ovako nakaradan sustav za svoje potrebe, bez ikakve milosti prema osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju. Zakon koji će regulirati diskriminaciju transrodnih osoba vjerojatno znači nadogradnju zakona koji regulira ljudska prava, a što će svakome omogućiti da bude ono što želi biti i svi koji to ne budu poštivali bit će sankcionirani, a sve na temelju predrasuda ili mržnje zbog njihovog rodnog identiteta. Usudim se reći kako nitko ništa neće morati reći: dovoljno je da nekoga krivo pogledaš i bit ćeš optužen za mržnju. A, vjerujte mi, ja ne da ću ga krivo pogledati, već ću mu svašta izgovoriti ako parkira na mjesto za osobe s invaliditetom, a sam kolica stavlja u auto.

Sve počinje ovom Instanbulskom konvencijom, nakon njenog usvajanja dogodit će se zakon, pa ćemo vidjeti kako će tko što iskoristiti, a hvala Bogu, po tome smo poznati. Tko je kriv? Uvijek država, a nikako da shvatimo - mi smo ta država, mi smo ti koji dopuštamo razne 'zakone' kojima sami sebe uništavamo.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 23.11.2017