Moja priča: Dario Bezik

Kakav je to čovjek, ovaj Dario Bezik! Slijep od rođenja, bio je predmetom poruge i agresivnih napada, a ipak je imao snage raditi u pilani, kao pomoćni kuhar i na koncu brinuti o obitelji. Danas povremeno radi kao slijepi turistički vodič. Žrtvama poplavljenih područja donosio je pomoć i pružao utjehu

Dario sa svojim drugorođencem

Dario je rođen prije 33 godine u Zagrebu, slijep kao i njegova majka i djed. Siva mrena ili katarakta prirođena je mrena genetski uvjetovana, nasljeđuje se predispozicija za razvoj u mlađoj životnoj dobi ili se dijete rađa s urođenim zamućenjem leće različitog intenziteta i oblika.

Otac se teško nosio s Dariovim stanjem, pa je majka uz brigu o starijem sinu kao najbolje rješenje izabrala da bebu od tri mjeseca smjesti u Dječji dom u Nazorovoj ulici. Otac doživljava srčani udar, a sa šest mjeseci starosti Dario se vraća u obiteljski dom, gdje živi do treće godine. Danas je Dario sretna osoba svjesna svog bogatstva utjelovljenog u supruzi i dva sina.

"S tri godine upisuju me u Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, gdje sam boravio i pohađao vrtić, a kasnije osnovnu školu. Do kraja osmoga razreda bio sam dio tog getoiziranog svijeta, a vikendima odlazio kući. Kako sam imao starijeg brata s njim bih izašao pred zgradu sa željom da upoznam i ekipu iz kvarta. Kao svako dijete htio sam sudjelovati u igri, jedan od momenata iz toga doba kojeg se sjećam je : 'Ajmo ćoravca postaviti da bude stativa.'

Djeca su iskrena i mogu biti veoma okrutna iz neznanja. S osam godina potpuno sam odustao i odlučio zaboraviti izlaske iz straha od posljedica njihovih divljih napada, batina i izrugivanja", priča nam Dario.

Koje se bogatstvo može usporediti s dva sina?

"Upisom u srednju školu 'Vinko Bek' u Kušlanovoj počeo sam osjećati da sam netko. Prošao sam osposobljavanje s bijelim štapom i samostalno odlazio vlakom ili busom iz Gajnica do škole. Upoznao sam dva starija dečka, brbljav sam i počeo se širiti krug mojih poznanstava. Potpuno je drugačija situacija kad si, uvjetno rečeno, zdrav, mi kao osobe s invaliditetom moramo duplo uložiti da nas se samo primijeti, a tri puta više želimo li biti prihvaćeni. Završio sam za telefonista, zanimanje koje tada i danas nije imalo smisla, no i dalje izlaze nove generacije za zvanje koje ne postoji. Nisam mogao pronaći posao i upisao sam Edukacijsko – rehabilitacijsko fakultet, smjer poremećaji u ponašanju, koji ima veze s psihologijom, ali ono što je mene interesiralo je praktičan rad s korisnicima usluga. Dao sam dvije godine i stao zbog financijskih problema. Mama je otišla u mirovinu, tata nikada nije radio, nakon srčanog udara ostao je potpuno nepokretan i nijem. Odlučili smo prodati stan i preselili u selo iza Velike Gorice u prizemnu kuću, a s vremenom se i očevo stanje malo popravilo. Problem su bile financije, a posla nigdje. 

Pored nas bila je pilana. Tada sam još, kada ne bi blještalo sunce ili padala kiša, na desno oko mogao nazirati sjene, dok mi je lijevo bilo potpuno nefunkcionalno. Dva mjeseca sam učio kako se potpisati s dva metra udaljenosti kako ne bi primjetili da ne vidim. Otišao sam u pilanu i prijavio se za radnika, dobro sam odglumio i dobio posao. Rad je bio timski, nas trojica. Naravno, kolege su znale da sam skoro potpuno slijep. Svatko je imao svoj zadatak i mijenjali smo se, jedan je ubacivao sirove trupce u divovski stroj, drugi stajao na sredini kao kontrolor, a treći preuzimao gotovi parket na kraju stroja. Nije mi bio problem fizički rad, prevara je otkrivena kad sam bio na mjestu kontrolora. Poslovođa me pozvao s drugog kraja hale pokretom ruke da dođem k njemu, što ja naravno nisam vidio. Na pauzi me napao kako se to ponašam, dok mu jedan radnik nije rekao: 'Pa on vas ne vidi.' Odmah sam morao na razgovor kod direktora, dobio otkaz, ali bili su uistinu fer i dali mi i nagradnu plaću, uz upozorenje da se ne upuštam ponovno u tako nešto. Bilo je ljeto i otišao sam raditi u hotel na moru kao pomoćni kuhar. Vlasnica mi je vjerovala, rekao sam da moram prvo ispipati cijelu kuhinju kako bih znao raspored. Navečer, nakon zatvaranja, tri sata sam proveo u praznoj kuhinji, pipajući i pamteći. Odradio sam sezonu i vratio se kući.

Sin Vjeran danas bi vjerojatno imao bolji vid da su "institucije" odradile svoj posao i pružile mu adekvatnu medicinsku skrb

Tada sam susreo prekrasnu osobu, Ivanu Hodak, koja je postala moja prijateljica i pokrovitelj. Nije mi bilo jasno kako ona sva blještava i prelijepa bez imalo srama predstavlja mene, zadnju sirotinju, svojim prijateljima i pomaže mi da upoznam mnoštvo ljudi. Tako sam se zaposlio u call centru T-mobile, gdje sam radio dok mi nisu ponudili mjesto voditelja call centra u tvrtki Geneza. To je bila sinergija gluhih, slijepih i osoba u kolicima. Radili smo zajedno tri godine dok nije došla kriza i istekli poticaji. Veliko iskustvo koje sam stekao pomoglo mi je kad sam nakon godinu dana dobio posao u Vip-u preko agencije, na ugovor svaka tri mjeseca do godine dana, kad mi je automatski uručen otkaz. Naime, morali su mi dati ugovor za stalni posao, a znamo gdje živimo. Zaposlio sam se potom u Optima Telecomu, ali danas sam opet bez posla.

Volim svirati gitaru i pjevati, buduću suprugu upoznao sam..., zapravo ona je meni pristupila nakon što me čula kako pjevam. Osjetili smo povezanost i počeli se intenzivno družiti. Njoj je to bio prvi susret sa slijepom osobom. Upoznali smo se 2007., a godinu kasnije Danijela i ja odlučili smo se na brak prije rođenja našeg sina Vjerana.

Vjeran se rodio u osječkoj bolnici i inzistirali smo da odmah učine pregled njegovih očiju, što su liječnici odbili uz obrazloženje svako dijete ima mutne oči do prvog mjeseca života. Predočili smo im svu dokumentaciju i usprkos obiteljskoj anamnezi nismo im dokazali neophodnost pregleda. Odmah po izlasku iz bolnice odlazimo u Zagreb i potvrđeno je da Vjeran hitno treba operaciju. Nažalost, sve što je moglo pošlo je krivo. Umjesto dvije rutinske operacije skidanja očne mrene, Vjeran je prošao dvanaest operacija i dvadeset i jednu anesteziju. Sve smo rješavali kreditima, čak sam se zadužio kod kamatara, vjerojatno ću dugove vraćati do kraja života. Vjeran danas vidi 20 posto na jedno i 10 do 15 posto na drugo oko.

Dario ispred župnog ureda Caritasa gdje je pružao pomoć žrtvama poplavljenih područja

U to vrijeme prijatelji su mi predlagali da izađem u javnost sa svojim životom, tražim pomoć i skupim novaca. Nisam želio, mislim da sam ja odgovoran i borit ću se za našu obitelj.

Ne smatram da je život težak, svojim intelektom možeš stvoriti egzistenciju. Treba imati volje. Nailazit ćeš na predrasude, ali to je problem druge osobe. Pa kako bi izgledao moj život da slušam svaki komentar", pita se Dario na kraju svoje priče.

Dario ima plan za budućnost - želi postati turistički vodič. Okušao se u tome i shvatio da ljudi ne primjećuju da imaju slijepog vodiča sve dok ne otvori svoj bijeli štap. Zasad može organizirati tri izleta godišnje, što je mrvica želi li osigurati egzistenciju za svoju obitelj. Nada se zaposlenju kako bi mogao platiti tečaj i dobiti certifikat za turističkog vodiča. Otvoren, brbljav, snalažljiv, inteligentan, ne traži novac, želi posao. Rad u pilani dovoljno govori o njegovim sposobnostima, stoga javite se, on želi raditi svaki pošteni posao koji je plaćen.

Piše: Božica Ravlić

 

 

Povezane vijesti