Osi sektor Damira Fatušića: Osobama s invaliditetom curi vrijeme za ostvarivanje temeljnih ljudskih prava

Penzićima je jako teško, obveze su obavili, prava im se krše. A mi? Mi još uvijek nemamo pravo čak niti pokušati ispuniti svoje obveze

 

Još jedan od onih tjedana kada je teško odabrati pravu temu. Ili je uopće naći. Nije da se nema o čemu pisati, svi problemi i momenti koji su jučer postojali, postoje i danas. Invalidnine i dalje nisu ono što bi trebale biti, ni svojom visinom, ni svojom namjenom. Ortopedska pomagala i dalje većini osoba s invaliditetom nisu dostupna na pravi način. Barijere su i dalje svuda oko nas, arhitektonske i one druge. Osobni asistenti nisu niti pola rješenja koje bi trebali biti. Osobe s invaliditetom su i dalje ispodprosječno zaposlene, ali su i neadekvatno obrazovane. Naši roditelji i skrbnici još su uvijek nedovoljno opjevani junaci naših života.

Jesam li što zaboravio? Sigurno jesam, ovo je samo dio priče o našoj stvarnosti.

O čemu od ovoga ću onda danas pisati, opet? Zapravo o ničemu. I o svemu.

Život me naučio da ga se rijetko kada isplati planirati. To nije sasvim nemoguće, no on će se uvijek truditi odvesti vas nekim putem drugačijim od onog koji ste isplanirali. Mnogi će se, ako ikako mogu, radije držati zacrtanog, naoko sigurnijeg puta. No ja vjerujem da se prave nagrade, prijateljstva i znanja nalaze upravo tamo gdje ih ne planiramo naći, i zato se prihvaćam mnogih izazova koji mi se nađu na putu. Tako sam prije nešto manje od godinu dana, zahvaljujući prihvaćenom izazovu, imao privilegiju puno bolje upoznati populaciju koju svi uzimamo zdravo za gotovo, a na puno načina su usporedivi s osobama s invaliditetom. Nakon 40 kolumni više nisam siguran, ali čini mi se da sam ih već spominjao – riječ je o penzićima.

Pišem o umirovljenicima jer me događaj na kojem sam nedavno sudjelovao iznova podsjetio na sve sličnosti koje osobe s invaliditetom dijele s ovom populacijom. No podsjetio me i na neke ključne razlike. Naime, penzići su prošli utorak održali veliki prosvjed u nekoliko hrvatskih gradova istovremeno. Prosvjede inače uglavnom ne podržavam jer je vrlo moderno tražiti prava, dok se obveze olako zaboravljaju i odbacuju. Ovaj je, po meni, ipak drugačiji, jer umirovljenici su ljudi koji su vrijednim ispunjavanjem svojih obveza već davno zaslužili puno bolji odnos prema njihovim pravima. Izloženi podatci kažu kako ‟čak trećina osoba starijih od 65 godina u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. U Hrvatskoj udjel prosječne mirovine u neto plaći najniži je od svih drugih zemalja u okruženju – samo 37,7 posto, dok je u susjednim zemljama bitno viši.“ Umirovljenici kažu da je ‟poražavajuća i činjenica da su u zadnjih 18 godina mirovine u Hrvatskoj zaostale 14 posto za plaćama, a također je porazan podatak da hrvatska linija siromaštva iznosi 2.085 kuna, što znači da je gotovo polovica svih mirovina ispod linije siromaštva.“

Zašto ovo sve pišem kad ste vi svi tu da bi slušali o problemima osoba s invaliditetom? Zašto, pitate se.

Zato što želim da vidite koliko je tim ljudima teško u životu. Grozno im je, velikoj većini. Zato da vidite koliko je njihova situacija slična našoj. Zato da vidite koliko je nama vjerojatno i teže.

Pišem ovo zato što je u Hrvatskoj preko milijun penzića. Na prosvjed ih je došlo na tisuće. Pet, možda i deset tisuća. Možda i više. Ti ljudi su stari, umorni, bolesni. Siromašni. Baš kao i moja ili vaša baka, djed, mama i tata. U utorak je bilo ružno vrijeme, padala je kiša. Bilo je i prohladno. Oni su ipak došli. U ogromnom broju. Sa transparentima i ostalom opremom. Došli su da ih se čuje i vidi. Došli su se dostojanstveno izboriti za svoja prava. Ili bar probati.

Invalidnine nisu ono što bi trebale biti. Ortopedska pomagala većini osoba s invaliditetom nisu dostupna na pravi način. Barijere su svuda oko nas. Osobni asistenti nisu niti pola rješenja koje bi trebali biti. Osobe s invaliditetom su ispodprosječno zaposlene, ali su i neadekvatno obrazovane. Naši roditelji i skrbnici su nedovoljno opjevani junaci naših života. Nas je preko pola milijuna. U najboljem slučaju, jednako nam je loše kao i penzićima. Zašto nas se onda ne može skupiti niti par stotina na prosvjedu?

Odgovor, ili bar dio odgovora, možda se krije u jednoj zanimljivoj i vrlo važnoj činjenici. Naime, umirovljenici su na svoj prosvjed pozvali i osobe s invaliditetom, što je bio i dio razloga mog odlaska na isti. Pozvali su nas ne samo zato da im budemo podrška, nego zato što su željeli i oni podržati nas. Uz sve svoje teške probleme, imali su se vremena sjetiti i naših prava. Zato su poziv uputili našim udrugama i savezima. Zato je to mogao biti i naš prosvjed. Mogao je biti zajednički, jer bi tako bili još jači.

Koliko vas je od vaših udruga čulo za prosvjed i poziv koji nam je upućen?

Možda je ovaj redak iznad, iako završava upitnikom, zapravo dio odgovora na pitanje zašto se na prosvjedu osoba s invaliditetom može skupiti jedva sto ljudi, dok umirovljenici dolaze u tisućama.

Penzićima je jako teško, obveze su obavili, prava im se krše. A mi? Mi još uvijek nemamo pravo čak niti pokušati ispuniti svoje obveze.

Do kada ćemo tako?

Piše: Damir Fatušić

 

 

Povezane vijesti