INTERVJU, LJUBICA LUKAČIĆ Što je Vlada dosad napravila za osobe s invaliditetom i što je tek u planu

'Želim ovom prigodom premijeru zahvaliti što je svojim primjerom pokazao da osobe s invaliditetom više nisu i ne smiju biti nevidljive u ovom društvu', kaže saborska zastupnica Lukačić

 

Prosinac je mjesec pun važnih događanja, poput Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, ali je isto tako i idealan za pogled unatrag, pogled kojim možemo pokušati procijeniti i ocijeniti učinjeno u nekom prethodnom periodu. Prosinac je, stoga, savršen za razgovor s Ljubicom Lukačić, jedinom zastupnicom u Hrvatskom saboru koja je osoba s invaliditetom. Popričali smo sa zastupnicom Lukačić o tome kako hrvatska Vlada brine o osobama s invaliditetom, što planira u budućnosti, te smo je pitali kakvo je njeno mišljenje o stvarima i pitanjima koja najviše muče osobe s invaliditetom.

Prvo nekoliko riječi o vama – kako se nosite s tempom koji vam nameću vaši poslovi i obveze, kako izgleda jedan vaš poslovni dan?

- Pa moj svaki dan je, rekla bih, vrlo uzbudljiv. Kad sam u Saboru, sjednice počinju u 9:30, a nekada taj radni dan počinje i ranije, obzirom da se često događa da prije sjednice imamo i sjednice odbora ili, eventualno, sjednicu kluba zastupnika. Dakle, kao što sam rekla, počinje u 9:30 i ne zna se do kad će trajati jer nikad ne znamo koliko će sjednica toga dana trajati, obzirom da ne možete pretpostaviti koliko će se rasprava po određenoj točki dnevnoga reda voditi, hoće li se ona produžiti kojekakvim zahtjevima za stanku ili slično. Dakle, odlazim od kuće ujutro oko 8 sati, vraćam se otprilike oko 8, 9 navečer, a nekad iza ponoći.

Nije teško za primjetiti da ste vi jedna od onih koji više vremena provode u Saboru pa, sudeći po vašem primjeru, nije nužno točno ono uvriježeno mišljenje da zastupnici imaju velike plaće, a da ne rade ništa.

- Ja se trudim što je više moguće biti na svom radnom mjestu, u Saboru, međutim, ne bih se složila s generalnom ocjenom da zastupnici ništa ne rade i da samo primaju plaću. Vrlo često se događa da mi, u isto vrijeme kada traje plenarna sjednica, imamo i sjednice odbora, a većina zastupnika je u nekoliko odbora – ja, na primjer, sam članica četiri odbora i zna se dogoditi da imam dva ili tri odbora u isto vrijeme. Dakle, morate kombinirati, malo biti na ovom, malo na onom i tako dalje, a mnogi zastupnici imaju i druge obveze koje su preuzeli kad su postali zastupnici u Saboru. Ne mislim baš da ljudi primaju plaću, a da ništa ne rade, iako bi neki vrlo vjerojatno ipak mogli malo više biti u Saboru.

Osim saborske, imate funkciju i u Ustanovi URIHO, a zbog svojih funkcija ste javna osoba pa samim time imate i puno društvenih obveza koje obično kulminiraju krajem godine. Kako izdržavate tempo?

- Jedino što mogu reći, mogu zahvaliti Bogu što mi je podario zdravlje da to sve mogu izdržati, osobito sad, u ovo vrijeme. Puno je događanja obzirom da je Međunarodni dan osoba s invaliditetom, Međunarodni dan volontera, Međunarodni dan ljudskih prava, a tu je i kraj godine. Sve dan za danom imamo nekakva događanja, ali, sve u svemu, koliko god to može biti i naporno uz, naravno, redovno obavljanje posla, toliko je to u ovo predbožićno vrijeme i dobro i meni drago, obzirom da se u takvim događanjima vidite s ljudima koje možda niste vidjeli čitavu godinu. Veseli me to, poželimo jedni drugima sretan Božić i uspješnu sljedeću godinu, razmijenimo iskustva i, koliko god je to ugodno, mogu reći da su takva predblagdanska druženja i korisna. Izdržavamo ih iako je dosta naporno, ali, kao što kažem, očito nam je svima to dodatno lakše zato što nam je to ipak i malo opuštajuće.

Prebacimo se na malo konkretnije, političke teme. Novi Zakon o socijalnoj skrbi – o njemu je već puno rečeno, a često ste i vi odgovarali na pitanja o ovom za osobe s invaliditetom vrlo važnom Zakonu. Komentirajte ga za naše čitatelje, koje su promjene najvažnije za osobe s invaliditetom i možemo li očekivati nova poboljšanja u budućnosti?

- Zakon o socijalnoj skrbi izmijenili smo u 2017. godini, a stupio je na snagu 30. prosinca 2017. godine i, ono što je meni osobito zadovoljstvo, tim smo Zakonom povećali doplatak za pomoć i njegu i osobnu invalidninu, i proširili krug onih koji će moći ostvarivati pravo, odnosno, onih koji će moći biti njegovatelji. To je za osobe s invaliditetom izuzetno važno, to je bila nekakva, reći ću, i moja misija i moja želja kad sam ulazila u ovom mandatu u Hrvatski sabor, da povećamo tu osobnu invalidninu i doplatak za pomoć i njegu koji se nisu povećavali 20 godina. Već je bilo prestrašno gledati da tih 1.250 kuna osobne invalidnine mora biti dovoljno, neovisno o tome koliko su se povećali troškovi života. Ne govorim o troškovima života misleći na šećer, ulje i slično, jer osobna invalidnina nije naknada za to, ona nije socijalna naknada, ona je naknada koju osoba s invaliditetom dobiva zbog svog invaliditeta, odnosno, zbog toga što zbog invaliditeta ne može udovoljiti nekim životnim potrebama. Dakle, kako je život skuplji, tako je osobi s invaliditetom još dodatno skuplji jer, na primjer, ako ne možete oprati prozore, cijena sata za pranje prozora raste i vi ju trebate platiti. Za to može poslužiti osobna invalidnina, da kompenzirate s njom ono što ne možete napraviti sami. I zato mi je bio cilj da to konačno povećamo i ja ovom prigodom mogu i želim zahvaliti i ministrici Nadi Murganić i ministru Zdravku Mariću, a, naravno, posebno predsjedniku Vlade gospodinu Andreju Plenkoviću, koji su imali, neću reći razumijevanja, nego svijesti o tome koliko dugo se osobe s invaliditetom bore s tom osobnom invalidninom, odnosno traženjem da se ona poveća, da nije bilo nekakvih velikih problema kada sam ja predložila da to i učinimo.

Sljedeće što je nekakav moj cilj je to da u novom Zakonu o socijalnoj skrbi, koji je u ovim trenucima u izradi – očekujemo da bi on u saborsku proceduru ušao u 2019. godini i do kraja godine bi trebao biti i donesen – ono što će biti moj trud je da se u tom Zakonu osobnu invalidninu rastereti svih mogućih cenzusa. Dakle, osobna invalidnina nije socijalna naknada, ona je naknada zbog invaliditeta i ona ne može ovisiti o nikakvom cenzusu. U ovim trenucima vode se i razgovori o tome i ja se silno trudim svima to objasniti i vjerujem da ćemo to tako i učiniti u sljedećoj godini.

Jedan od zakona koji ne postoji, a o njemu se u populaciji osoba s invaliditetom mnogo priča, je Zakon o osobama s invaliditetom, kakav imaju, primjerice, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. Kako vi gledate na takav zakon, te kakve su želje, mogućnosti i nastojanja Vlade vezano za to?

- Da, kod nas se često o tome govori u populaciji osoba s invaliditetom, međutim, ja nisam sklona ove sekunde reći 'Da, to je ono što nama treba', iz razloga što se problematika osoba s invaliditetom širi na sve segmente društva. Kada bi jedno ministarstvo odredili kao matično ministarstvo za osobe s invaliditetom, na to ministarstvo bio bi strašno velik pritisak. Moje mišljenje je da i Ministarstvo uprave i Ministarstvo graditeljstva i Ministarstvo pravosuđa i sva druga ministarstva, prometa, infrastrukture, moraju u svom djelokrugu itekako voditi brigu, odnosno, voditi računa jesu li ispoštovali sva ona prava i obveze prema osobama s invaliditetom, a koje im je naložila Konvencija Ujedinjenih naroda.

Ne mislim da jedno tijelo u državi isključivo treba voditi brigu o osobama s invaliditetom. Nas se jednako, kao što sam rekla, tiče i promet i zdravstvo i socijalna politika i pravosuđe i međunarodni odnosi, dakle, bi li taj jedan Zakon bio dobar, oko toga će se voditi još velika, velika rasprava, a vjerujem da moramo povući i nekakva iskustva da vidimo koliko je to veliki korak unaprijed donijelo i tim državama koje takav zakon imaju.

Moje mišljenje je da ovako kako je sada kod nas nije loše, ali mi trebamo, upravo zbog toga, uvijek biti na nekakvim pozicijama gdje se odlučuje – ne mislim samo na Hrvatski sabor, mislim i na pozicije niže razine, dakle regionalne i lokalne – uvijek tamo mora biti neka osoba s invaliditetom koja razumije problematiku osoba s invaliditetom i koja točno zna što i kako treba mijenjati, jer među političarima ima ljudi koji ne razumiju našu problematiku – i među osobama s invaliditetom ima ljudi koji ne razumiju našu problematiku – ali među političarima ima ljudi koji itekako žele čuti, koji itekako žele učinti i dati svoj maksimum kako bi se i zakoni uredili, kako bi konačno imali još bolje i kvalitetnije zakone, jer i u ovim trenucima naš zakonodavni okvir nije loš. Mi trebamo učiniti usklađenja i prilagodbe, i to u svim propisima, terminologiju prilagoditi, ali i prilagodbe zbog uvođenja novog načina vještačenja u naš sustav. I kad to posložimo, onda bismo mogli reći da imamo podjednake uvjete i za ostvarivanje prava. Dok ne učinimo prilagodbe i ne uskladimo definicije osoba s invaliditetom u svim propisima, do tad nećemo moći govoriti o jednakom ostvarivanju prava za sve osobe s invaliditetom jer, naprosto, u ovom trenutku ja se usuđujem reći da mi još uvijek nemamo u Hrvatskoj dokument kojim dokazujemo naš invaliditet, to uskoro očekujemo da će započeti Zavod za vještačenje donositi. Iako imamo 13 dokumenata kojima, recimo, navodno možemo dokazati invaliditet, vjerujte mi, to samo mi razumijemo jer kad donesete, na primjer, pet dokumenata u neku instituciju i kažete 'Sve je ovo dokaz o mom invaliditetu', ljudi se izgube i tek onda ništa ne razumiju.

Mi ćemo morati mijenjati i Zakon o registru, da onda znamo točno tko je osoba s invaliditetom i tko će ići u Registar osoba s invaliditetom, a tko je osoba s tjelesnim oštećenjem, jer to nije isto. Tjelesno oštećenje može izazvati invaliditet, ali i ne mora. I osoba s tjelesnim oštećenjem može i treba imati neka svoja prava, ali ne ista kao i osoba s invaliditetom. Dakle, novi je sustav vještačenja i prema tom sustavu ćemo moći i morati prilagoditi sve propise.

Još jedan od često spominjanih i željenih zakona je i Zakon o osobnim asistentima, odnosno, bilo kakvo usustavljivanje osobne asistencije. Kakve su ideje i eventualni planovi, kakvo je vaše stajalište o tom problemu?

- Već dugo govorimo o Zakonu o osobnoj asistenciji, Slovenija ga je, navodno, nedavno donijela, međutim, ima i priča o tome da se on u skandinavskim zemljama i nije pokazao kao dobar pa su ponovno prešli na pilot projekt jer su tako mogli povući više novaca. Što će se dogoditi u Hrvatskoj, vidjet ćemo u narednim mjesecima jer će o tome biti jako puno govora. Moje osobno mišljenje je da usluge asistencije – je li to osobna asistencija ili je to pomoć i njega u kući – mi te usluge moramo razviti i mislim da one moraju biti u sustavu države, a da ih ne trebaju raditi udruge osoba s invaliditetom za državu jer je to, po mom mišljenju, bolje i ne bismo opterećivali udruge nečim što one – neću reći da ne znaju raditi, već su se kroz ove godine koliko to rade i izvještile pa već to na neki način i dobro rade – ali opterećujemo ih jer udruge, zapravo, tada ne rade onaj posao koji bi trebale raditi.

Dakle, ja ću se silno zalagati za to da se osobna asistencija vrati u krilo državi i da država o tome vodi računa, da država bude poslodavac, kao što je to i normalno. Što se Zakona tiče, vidjet ćemo u razgovorima sa svim predstavnicima osoba s invaliditetom i kad budemo imali parametre i nekih drugih zemalja kako se taj Zakon pokazao, kao pozitivan ili, recimo to tako, možda pozitivniji od našeg pilot projekta – znate da smo mi prije nekoliko dana, kada je predsjednik hrvatske Vlade baš na Međunarodni dan osoba s invaliditetom i primio predstavnike udruga osoba s invaliditetom, podijelili i ugovore udrugama osoba s invaliditetom za više od 1.500 korisnika.

Moje mišljenje je da bi svaka osoba s invaliditetom koja ima teži invaliditet trebala imati pravo na osobnog asistenta jer je to nešto što mnogima i život znači. Možda bi, dozvoljavam, kada bi to Zakonom bilo uređeno, bilo i transparentnije.

Pričali smo dosta o budućnosti kroz prizmu nedavno donesenih i često željenih zakona, no nisu svi problemi osoba s invaliditetom nužno vezani uz specifično spominjane zakone. Jedan od takvih problema, i to gorućih problema, je i deinstitucionalizacija.

- Deinstitucionalizacija da. I uvijek. Ali ne pod svaku cijenu. Već sam ranije napomenula da mi moramo dodatno ojačati usluge u zajednici i ono na čemu sad radimo je da, kroz centre za pružanje usluga u zajednici, uvedemo još jednu uslugu koja bi osobama s invaliditetom – ali onim s najtežom vrstom invaliditeta, koji ne mogu otići sami u krevet, koji ne mogu obaviti sami fiziološke potrebe – da imaju uslugu 24 sata dnevno.

Objasnit ću na primjeru. Ukoliko imate dan na neki način pokriven osobnim asistentom, fizioterapeutom, patronažnom sestrom, nekim tko vam posprema stan, kuha, nekim od tih osoba, a to mnoge osobe s invaliditetom danas imaju, koriste sve te usluge, događa se da poslijepodne i za vikend ostaju bez tih usluga. To je ono što je veliki problem i moja je želja da taj problem riješimo, da osobe s invaliditetom mogu ostati živjeti u svojoj kući, a da znaju da će ih imati danas netko navečer staviti u krevet ili eventualno tijekom noći preokrenuti ili staviti na WC. To bih željela i za to ću se silno zalagati i mislim da to ne bi trebao biti nekakav veliki teret za državu, s obzirom na to koliko bismo uštedjeli kad ne bismo te osobe s invaliditetom smještali u domove za umirovljenike jer domova, odnosno smještajnih kapaciteta isključivo za osobe s invaliditetom, mi nemamo.

Razmišljam i o tome da ne bi bilo čak možda niti loše kada bismo imali, na primjer, jedno naselje gdje bi živjele osobe s invaliditetom sa svom podrškom. Za mene, osobno, to ne bi bila institucionalizacija, takvi primjeri života u zajednici postoje i u Njemačkoj i u Austriji. Osobe bi tu mogle živjeti u svojim malim stanovima, imale bi gdje oprati odjeću, gdje zabaviti se, gdje otići na vježbe, dakle kompletnu podršku bi imali u okviru tog naselja. To ne bi bilo loše i možda bi Hrvatska trebala i u tom smjeru krenuti s razmišljanjem.

Šećer pred sam kraj – URIHO. Najveća zaštitna radionica u Hrvatskoj je nedavno proslavila 72. rođendan i još uvijek, više nego ikad prije, pokazuje da zapošljavanje osoba s invaliditetom nije samo mit. Kako drugi poslodavci mogu slijediti pozitivan primjer Ustanove URIHO, te kako ih na to može potaknuti ili možda primorati Vlada?

- Da, URIHO je nedavno proslavio svoj 72. rođendan. URIHO je najveća i najstarija zaštitna radionica u Republici Hrvatskoj, zapošljava više od 500 radnika, od kojih je oko 300 osoba s invaliditetom. Ponosni smo na rad naše ustanove i drago nam je da možemo biti i primjer i uzor mnogim ostalim zaštitnim radionicama, ali i mnogim drugim poslodavcima.

Što se općenito zapošljavanja osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj tiče, moram reći da mi se nekako čini, osluškujući i druge predstavnike udruga osoba s invaliditetom, dakle to nije samo moje mišljenje, da smo u tom području napravili jako, jako puno, ako ne i najviše. Danas se zapošljava daleko veći broj osoba s invaliditetom nego prije, na primjer, pet godina. To su dobri, pozitivni pokazatelji.

Hrvatska je u ovoj godini izmijenila Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom i tu sam izuzetno zadovoljna što imamo ministra rada i mirovinskog sustava, gospodina Marka Pavića, koji je izuzetno naklonjen poboljšanju kvalitete življenja osoba s invaliditetom, a da bi kvaliteta življenja bila bolja nego što je bila prije, važan segment je zapošljavanje i privređivanje za svoj život, i to svojim radom.

Tim Zakonom smo omogućili, kao što sam već i ranije napomenula, da se u Hrvatskoj konačno utvrđuje invaliditet. To je početak, od toga moramo krenuti, da uopće znamo tko je osoba s invaliditetom.

Nadalje, centri za profesionalnu rehabilitaciju od 2019. godine prelaze potpuno pod kapu države i kada je to na jednom mjestu, onda će biti i kvalitetnije, rekla bih, i vještačenje, a i kvalitetnije usmjeravanje ili, eventualno, povratak na posao, a centri itekako o tome moraju voditi računa.

Ono što je izuzetno važno još tu spomenuti, prije nekoliko dana je Hrvatski sabor raspravljao o mirovinskoj reformi. U okviru te mirovinske reforme donijet ćemo izuzetne pomake za osobe s invaliditetom, a to je povećanje naknade za vrijeme kada osoba s invaliditetom boravi na profesionalnoj rehabilitaciji. Ona će sada biti u iznosu minimalne plaće, a dosad je to bio iznos najniže mirovine i vjerujemo da ćemo na taj način potaknuti osobe s invaliditetom da što više koriste instituciju profesionalne rehabilitacije, jer ja bih rekla da je i profesionalna rehabilitacija, na neki način, cjeloživotno učenje. Do sad mnogi ljudi to nisu željeli koristiti upravo zbog te jako male naknade pa se događalo da im je iznos naknade za bolovanje veći od naknade za profesionalnu rehabilitaciju i, naravno, svi znamo za što će se netko odlučiti i zbog toga u prošloj godini nismo imali ni jedno jedino rješenje koje je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izdao za provođenje profesionalne rehabilitacije.

Nadalje, mirovinskom reformom proširili smo krug osoba s invaliditetom koje će imati pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem ili beneficirani radni staž i povećali smo osnovicu za naknadu za tjelesno oštećenje za 15 posto. To je ono što je u ovom trenutku u okviru ove reforme bilo moguće. Bilo je još zahtjeva, međutim o njima treba malo detaljnije razgovarati. Moramo sagledati sve strane i sve segmente. Spomenut ću jedan – bilo je zahtjeva da se vratimo na četverosatno radno vrijeme, da bi to mnogim osobama s invaliditetom bilo korisno i možda jedini način da rade, međutim, to ostaje za raspravu, da dobro razmotrimo i s udrugom poslodavaca i s krovnim organizacijama osoba s invaliditetom, da se nađemo negdje na nekakvom zajedničkom polazištu za eventualno vraćanje tog prava u naš pravni sustav.

Svi dobiju pravo na nekakvu poruku za kraj pa nećete, naravno, ni vi biti iznimka. Što biste, dakle, poručili našim čitateljima?

- Hvala vam lijepa što ste mi dali prigodu da kažem nekoliko riječi o položaju osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj i o zakonodavnom okviru koji nam je u ovom trenutku možda i najinteresantniji.

Ovom prigodom želim i još jednom istaknuti, na neki način, i veliku zahvalu mene kao saborske zastupnice što je predsjednik hrvatske Vlade meni dao povjerenje i, moram reći, veliku odgovornost da, na neki način, vodim – neću reći brigu – ali da brinem o pravima osoba s invaliditetom i da zastupam prava osoba s invaliditetom u Hrvatskom saboru, da se to vidi i da se to čuje. Želim ovom prigodom njemu i zahvaliti što – neću reći da ima senzibilitet – nego što je svjestan i što je svojim primjerom pokazao da osobe s invaliditetom više nisu i ne smiju biti nevidljive u ovom društvu.

Za sam kraj, želim svim čitateljima i djelatnicima In Portala, i vašim obiteljima, poželjeti sretan Božić i uspješnu 2019. godinu.

Razgovarao: Damir Fatušić

 

 

Povezane vijesti