Osvrt Božice Ravlić: Bojim se da u društvu takozvanih zdravih postajem i osoba s mentalnim teškoćama

Jedna gospođa iz Ministarstva kulture povjerila mi se da je napravila pobačaj jer se plašila da bi dijete moglo biti kao ja, osoba u invalidskim kolicima

 

Peti smo po siromaštvu među zemljama Europske unije. Nisu gladni samo umirovljenici i osobe s invaliditetom. Gladna su nam djeca! A što se radi? Organiziraju javne rasprave na temu kako pomoći socijalno ugroženima. Neiscrpna rasprava sitih krojača sudbine koji kraj sastanaka bez konkretnih zaključaka očekuju s veseljem znajući da slijede puni stolovi hrane i pića, plaćeni olako potrošenim novcem svih nas.

Ovo predbožićno vrijeme idealno je za organizaciju bezbrojnih suvišnih domjenaka gdje su ista rumena lica umorna od prežderavanja. Nije ni njima lako, ali hrabro prate tempo kad se u jednom danu poklope dva do tri događanja. Kako odlučiti gdje će biti bolje? Možda ne bi bilo loše u pozivnicama navesti ime cateringa. Kako to da nitko od tih velikih govornika i promicatelja prava socijalno ugroženih nije predložio sredstva potrošiti na one koji su svrha njihovih radnih mjesta.

Proslavio se i Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Ne znam tko je slavio - tzv. zdravi ili invalidne osobe? I što se slavilo? Sve veća bijeda, izvještačenost i laži onih koji nam određuju prava i mogućnosti? Ili smo mi slavili, svatko u svom kutu, to što smo još živi? Ne potcjenjujem taj dan, no nakon toliko međunarodnih dana osoba s invaliditetom jednostavno ne znam tko su invalidi?! Mi ili oni koji slave i koriste taj dan za vlastite isprazne promocije. Iz poštovanja prema zdravima, bilo bi mi drago da mi Hrvati, poduzetni kao što jesmo, odredimo jedan Dan zdravih, pa dobijemo priliku proslaviti njihov dan. Do tada nisam sigurna jesam li stekla novu dijagnozu uz postojeću. Mislim da, družeći se sa zdravim osobama koje pokroviteljski brinu o nama invalidima, postajem i osoba s mentalnim teškoćama. Neću time dobiti veću mirovinu, ali eto da se zna zašto ne reagiram prema očekivanjima zdravih.

To mi se dogodilo i neki dan. Uđem u autobus uz pomoć zdravog vozača koji nije bio u šoku zašto mora spuštati rampu. Mirno sjedim i zdrava gospođa sva sretna sjedne preko puta mene. Monolog koji mi je istresla ne bih mogla ni izmisliti koliko stvarno oslikava svijet u kojem živim. Izvana dama, frizura, odjeća, sve na mjestu, gladna sigurno nije. Kaže, radi u Ministarstvu kulture. I baš joj je žao što prije par tjedana nije imala kolica kao moja. Istegnula je ligamente i morala hodati sa štakama. Prestrašno, pita me mogu li ja zamisliti kako je njoj bilo istovremeno imati štake i torbicu. Puna sućuti kimnula sam i mislila da je to kraj njezinu monologu. Slijedi najbolji dio. Ničim izazvana, govori mi da je bila trudna. Uredna trudnoća do jedne kontrole kad joj je liječnik rekao da nema ozbiljnih problema, ali i napisao recept za lijek za održavanje trudnoće. I pametna, kako to jesu zdravi ljudi, otišla je kući i rekla suprugu sljedeće: "Mislim da je najpametnije da mi lijepo platimo pravog liječnika i on me očisti!" Pametan zdravi suprug složio se s njom. Kako je došla stanica na kojoj je izašla uspjela mi je samo suosjećajno dodati umjesto pozdrava.

"Razumijete da sam napravila pametan potez, pa dijete mi je moglo biti kao Vi!"

Poželjela sam pored sebe jednu pravu mamu koja bi joj objasnila što znači biti majka, ljuta na sebe što sam otupila od gluposti koje sam često prisiljena slušati. I pitajući se hoću li dozvoliti da zdravi ubiju moju ljubav prema životu?

Zašto, kad zatvorim vrata stana, često pomislim da ih više ne otvaram i uživam u vlastitom društvu? Vjerojatno zato što sam invalid koji ne razumije većinu zdravih koji nikada neće dobiti dijagnozu koju zaslužuju.

Piše: Božica Ravlić

 

 

Povezane vijesti