Osvrt Božice Ravlić: Zašto Varaždinske toplice nisu prikladno mjesto za osobe sa spinalnim ozljedama?

Danas, nakon što sam iskusila Varaždinske toplice, onima koji osporavaju pravo Pavi Hađiji na rehabilitaciju u inozemstvu jedino mogu reći - sramite se

 

Vi koji ste se obrušili na mene nakon objave teksta da Pavo Hađija, nakon teške prometne nesreće, treba pomoć za odlazak na rehabilitaciju u inozemstvo, iskoristite tu pljuvačku energiju na nekim drugim metama. Tko vam zaboga brani da vršite pritisak na Vladu RH, ali i druge moćnike ove sve tužnije zemlje kako bi se konačno uložilo u rehabilitaciju svih spinalno ozlijeđenih.

Stolnotenisačica Sandra Paović bila je primjer djelovanja rehabilitacije u pravim uvjetima, u inozemstvu. Hrvatska naime ima stručne kadrove, ali nema uvjete u kojima bi oni radili. Vrlo brzo dogodit će se nova Sandra, neki novi Pavo, mladi ljudi koje treba odmah vraćati u život. Trenutačno u Hrvatskoj takvo mjesto ne postoji i dok se ne učine konkretni pomaci u brzoj i učinkovitoj rehabilitaciji spinalno ozlijeđenih, podržavam svakog tko može izbjeći Varaždinske toplice. Svaki dan proveden u krevetu prepušten sam sebi - nakon ozljede koja ti oduzima u boljoj soluciji samo noge, a u onoj težoj i ruke - izgubljen je i tko zna hoće li se psiha ikada oporaviti.

Jad i ironija političara

Kad prođe godina ili dvije od ozljede, shvatiš da je ono prvo vrijeme nade nakon stradavanja bilo i najbolje i najteže. Kao dok se tope dva okusa sladoleda koji voliš. Miješaju se okusi, ali i dalje jedeš sa zadovoljstvom iščekujući da osjetiš onu čistu čokoladu i šumsko voće. Tako je većina nas čekala buđenje i povratak osjeta koji su zauvijek nestali. Razumijem ljutnju pojedinaca zašto baš Pavo Hađija treba na rehabilitaciju u inozemstvo. Zašto Sandra Paović? Zašto...

Budite iskreni sebi, ne meni. Da se našla masa ljudi spremna pomoći i osigurati vam mjesto u nekoj respektabilnoj klinici u inozemstvu, biste li odbili i rekli: "Ne, ja ću radije u Varaždinske toplice!"

Većina tamošnjeg osoblja ima znanje, dušu, suosjećanje, trude se, kada sam završila u Varaždinskim toplicama značili su mi više od najbližih. Mrzila sam vikende u Zagrebu i sažaljenje onih koji su mi neko vrijeme ostali prijatelji. Veselila se povratku u toplice, u sigurnost one grozne, prljave, sive sobe. Ali tamo su me čekali oni koji su me razumjeli. Nisu mi mogli pomoći unatoč ulaganju u svoje obrazovanje i praćenju razvoja metoda fizikalne terapije. Ponavljam i sigurna sam: mogla sam izaći u istom stanju kao i sretnici koji odlaze u Švicarsku i sva ta mjesta koja nam zvuče bajkovito, da su stručnjaci u Varaždinskim toplicama imali osigurane uvjete za rad. Jadno je i ironično da političari podržavaju i pozivaju osiromašene građane da uplate za liječenje pojedinaca u inozemstvu.

'Ostat ćeš invalid do smrti'

Koga kriviti što u jednom danu fizioterapeuti Varaždinskih toplica obrađuju previše likova sa spinalnim ozljedama, kakva sam bila i sama. Mogla sam preskočiti onu godinu ili dvije dana traženja sebe. Postavljanja glupih ciljeva. Ako ne prohodam naći ću način da izbjegnem pakao. Ne znaš tko si, ne vjeruješ da je to stvarnost. Ne spavaš, a čekaš buđenje. Slušaš iskustva onih koji dolaze na rehabilitaciju i prepričavaju čuda koja su se dogodila. Misliš, i ja sam ta o kojoj će jednom pričati. Došla je totalno slomljena i odjednom vratilo se, počela je osjećati svoje noge, pa potrebu da mokri. Stolica? I to se vratilo. Kako ne povjerovati dok nemaš ništa osim sjećanja. Dok misliš da je jedino za što vrijedi živjeti dan kad ćeš došetati i pokazati onom zlu koji ti je prvi dan dolaska rekao: "Ti si invalid 98 posto, i ostat ćeš to do smrti". Gledaj me. Ja hodam. I opet ću se smijati, biti sretan, biti čovjek. Jer tamo na tom prljavom, tužnom, hladnom mjestu mi nismo bili ljudi. Bili smo krpene lutke u predstavi, dok su naši fizioterapeuti lovili 20, u najboljem slučaju 30 minuta vremena u kojima smo se osjećali kao zvijezde lutkarske predstave. To vrijeme, posvećeno samo nama i našem vježbanju, bilo je razlog da živimo.

Danas znam da je život u kolicima lijep, jer je život. Kada poštujem pauka koji mi živi u spavaćoj sobi i ne pada mi na pamet da ga izbacim. Čemu netrpeljivost prema onima koji si mogu priuštiti odlazak na ta mjesta iz bajke. U te nedostižne klinike na nedostižnom Zapadu. Svi smo mi poželjeli otići, ali taj prokleti novac... Za nas nije bilo humanitarnih akcija, nije bilo medijske promocije. Priznajmo sebi da nismo bili zanimljivi, nismo stradali u vrijeme pogodno za političare, potrebni za fotografiranje i završili smo na jedinom mjestu gdje su nas primili najbolje što su mogli. U Varaždinskim toplicama.

Rolanje u invalidskim kolicima

Danas, kad sam sve to prošla, onima koji osporavaju pravo Pavi Hađiji na rehabilitaciju u inozemstvu jedino mogu reći - sramite se! Osuđujete, a ne poduzimate ništa. Novaca ima, bilo ga je i bit će ga. Nema ga dok šutimo. To vam je ono: "Kucaj i otvorit će se". Dok ne počnemo lupati, neće se otvoriti. Dok ne izađemo i tražimo, ali danas ne više za sebe nego za drugoga. Budimo realni, mi koji imamo staža u kolicima teško da ćemo potrčati. Nećemo ni rolati. Ali, ono što možemo to je ukazati i tražiti jedan centar u kojem će se s ozlijeđenima raditi maksimalno i dati sve ono što treba stradalima koji dolaze. Centar iz kojeg će ljudi izlaziti uzdignute glave, bez srama što nisu savršeni prema kriterijima koje nam nameće društvo. Oni koji nemaju pojma kako je to ležati u vlastitom izmetu i zahvalno čekati medicinskog brata koji ti kaže: "Mala, kaj to smrdi? Hoćeš da te istuširam? Koji si ti komad bila, baš te je šteta."

Vidjela sam medicinskog brata nakon deset godina. Olupina pojedena alkoholom, a mala se naučila tuširati sama i miriši zajedno s pelenom.

Piše: Božica Ravlić

 

 

Povezane vijesti