INTERVJU, IVA CIGROVSKIJ Dinamova časnica za osobe s invaliditetom

'Najlakše je odustati, a ja smatram da za svaku situaciju postoji rješenje i ne treba imati alibije u vidu tehničkih prepreka. Isto tako, nema loših ideja', poručuje Iva Cigrovskij

 

Sjajne predstave GNK Dinamo u UEFA Europa ligi, kojima je klub iz Maksimira po prvi put od 1970. osigurao gotovo mitsko proljeće u Europi, bile su nam povod za razgovor s Dinamovom časnicom za osobe s invaliditetom. S Ivom smo popričali o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Plavih. Ali iz perspektive navijača s invaliditetom.

Za početak nam recite par riječi o sebi i opišite kako ste i kada postali časnica za osobe s invaliditetom GNK Dinamo?

- Funkciju časnice za osobe s invaliditetom dobila sam 2015. godine, nakon što je prema pravilniku UEFA-e postalo obavezno za sve profesionalne klubove prijaviti osobu koja će biti zadužena za gledatelje s invaliditetom. Inače, u klubu sam od 2011. godine, sada skoro osam godina, a primarna mi je funkcija stručnjak za nove medije. To znači komunikacija na društvenim mrežama, uređivanje web stranice, komunikacija prve momčadi, koordinacija medijskih aktivnosti s glasnogovornikom, organizacija evenata, plus uloga časnice koja podrazumijeva sve aktivnosti i projekte s pojedincima i udrugama osoba s invaliditetom.

Je li Dinamo i prije prepoznavao potrebu za osobom koja će biti na raspolaganju posebno osobama s invaliditetom?

- Klub je i prije 2015. godine vodio računa o osobama s invaliditetom, međutim nije bilo sustavnog rada, više neki individualni upiti, posjeti stadionu ili odlazak igrača u neku udrugu. Tek od 2015. godine klub je počeo aktivno raditi neke kratkoročne, ali i dugoročne projekte s raznim kategorijama osoba s invaliditetom. Klub je odlučio mene angažirati jer sam i prije toga bila većinom zadužena za humanitarne akcije i takve manje projekte, što sam radila dobrovoljno uz svoj primaran posao. Oduvijek imam dodatnu potrebu pomagati drugima tako da sam vrlo rado prihvatila ulogu časnice za gledatelje s invaliditetom.

O audio deskripciji za slijepe i slabovidne navijače smo već pisali na In Portalu – recite nam nešto o tome, ali i o drugim pogodnostima i posebnostima koje GNK Dinamo osigurava i omogućava svojim navijačima s invaliditetom, a s kojima šira javnost možda nije dovoljno upoznata.

- Projekt audio deskripcije pokrenuli smo u suradnji s Gradom Zagrebom i Udrugom slijepih Zagreb. Htjeli smo kroz pilot projekt vidjeti ima li zainteresiranih osoba za jedan takav prijenos utakmice, vidjeli smo da među slijepima i slabovidnima postoji velik broj navijača Dinama i ljubitelja nogometa pa je odluka o nastavku projekta bila jako jednostavna. Dinamo osigurava tehničku opremu koju financira tvrtki zaduženoj za prijenos, komentatori su pristali sudjelovati za sada na volonterskoj bazi, na čemu smo im iznimno zahvalni, a organizacija i koordinacija pripala je meni. S time da pokušavam unaprijediti projekt nekim sitnim značajkama, kao što je uključiti igrače prve momčadi i osvijestiti ih o važnosti uključenja osoba s invaliditetom u društvo i slično.

Imamo razne projekte, neki su par puta u sezoni, neki su na svakoj utakmici, a surađujemo s nekoliko udruga. Ne samo da zovemo navijače na utakmice, nego imamo brojne projekte edukacije za naše mlade igrače iz škole, o svemu informiramo igrače prve momčadi, pokušavamo postići uvijek nešto više kroz te projekte. U ponudi službenih suvenira imamo bio sapune koje su izradile slijepe osobe iz jedne tvrtke koja zapošljava slijepe, zatim surađujemo sa Savezom gluhih i nagluhih Grada Zagreba kojima smo malo pokušali pomoći uz promo kampanju zapošljavanja gluhih osoba. Tu je Centar za rehabilitaciju Silver, njima smo pokušali pomoći da nađu socijalizatore pasa pomagača i održali edukativnu radionicu za mlade igrače na temu 'Kako pomoći slijepim osobama u svakodnevnom životu', što je održano povodom Dana bijelog štapa. Isto tako, navijači iz Centra za rehabilitaciju Zagreb naši su dragi prijatelji, tamo imamo puno navijača koji dolaze na utakmice. Posjetili smo ih u Centru, imali su VIP doživljaj jedne utakmice iz svečane lože. Osim toga, kada govorimo o osobama s invaliditetom u invalidskim kolicima, tu pokušavamo imati maksimalno osoban pristup. Uvjeti boravka na stadionu i pristupačnosti stadionu nisu idealni, pa to pokušavamo kompenzirati na drugačiji način – pomoći im oko informacija, dočekati ih na stadionu, pripremiti ulaznice. Organizirali smo nakon utakmice s Fenerbahceom i druženje s igračima, ponekad pripremimo prigodne suvenire… Trudimo se ipak nešto dati navijačima, s obzirom na to da nemamo uvjete kakvi bi trebali biti.

Kakav je osjećaj biti časnica za osobe s invaliditetom GNK Dinamo i koliko uopće cijela stvar ovisi baš o vama, vašim nastojanjima, saznanjima i razumijevanju potreba i želja ovog vrlo osjetljivog dijela populacije?

- Prije svega to je čast jer je upravo moja uloga poveznica svih osoba s invaliditetom i kluba. Posljednjih godina razmišljala sam da sigurno u Zagrebu postoji puno navijača Dinama koji nikada nisu bili na utakmici možda jednostavno zato što nisu znali kako se uopće informirati o svemu što ih zanima. To smo pokušali riješiti tako što na web stranici prvi imamo posebnu informativnu rubriku za osobe s invaliditetom, a zatim i osobnim pristupom. Kontaktirali smo neke organizacije, pokrenuli prvo jednostavna druženja, a onda i stalne projekte. Tu je naravno i puno pojedinaca koji šalju upite, a uvijek se trudimo izaći ususret kada je to moguće. Klub u svom budžetu ima jedan dio financijskih sredstava namijenjenih upravo za društveno odgovorne projekte, u koje spadaju i aktivnosti za navijače s invaliditetom, pa još nije bilo potrebe za potragom za sponzorima.

Uloga časnika za gledatelje s invaliditetom ključna je u pokretanju projekta. Kroz komunikaciju s udrugama i pojedincima dolazimo do novih ideja, gledamo što rade drugi veliki klubovi i pokušavam cijelo vrijeme razmišljati kako svima omogućiti jedinstven doživljaj utakmice. Problem je u Hrvatskoj to što se netko treba odlučiti time baviti, ako želimo imati sustavne projekte. To nije usputni posao i ne bi smio nikome biti nametnut, već bi ga trebale obavljati osobe koje osjećaju da trebaju i mogu napraviti nešto dobro prvo za pojedinca, neku grupu ljudi, a na kraju za društvo.

Puno sam se informirala o stanju osoba s invaliditetom u hrvatskom nogometu i sportu. Činjenica je da imamo puno uspješnih sportaša baš u tom području, ali isto tako tužan je podatak da na sportskim natjecanjima ima jako malo gledatelja s invaliditetom. S obzirom na to da je primaran problem infrastruktura, jer interesa sigurno ima, onda treba pronaći neka adekvatna rješenja u okvirima u kojima možemo nešto napraviti. Najlakše je odustati, a ja smatram da za svaku situaciju postoji rješenje i ne treba imati alibije u vidu tehničkih prepreka. Isto tako, nema loših ideja, od deset ideja možda će dvije biti dobre i uspješne, ali će možda baš te dvije ideje pokrenuti lavinu novih aktivnosti ne samo u Zagrebu i nogometu, nego u Hrvatskoj i drugim sportovima. Kad krenemo od toga da većina ljudi nažalost još uvijek nije u stanju adekvatno se jezično izražavati kad se radi o osobama s invaliditetom, a to je područje u jeziku iznimno osjetiljivo, onda je teško očekivati da će se dogoditi neke velike promjene preko noći. Mi kroz svoje projekte želimo samo drugima pokazati da se sve može, želimo biti primjer manjim klubovima, potaknuti ih da sami nešto organiziraju i spremni smo uvijek na dijalog i razmjenu iskustava. Kao što ja sudjelujem na predavanjima, predavala sam u Rusiji, Ukrajini i Makedoniji, i slušam razne primjere, tako bismo i u Hrvatskoj trebali imati mrežu klubova za razmjenu ideja, međusobnu pomoć i ostalo. Tu ne bi trebalo postojati rivalstvo.

GNK Dinamo, pa samim time i vi, često ima vezane ruke u prilagodbi potrebama osoba s invaliditetom. Koliko vas krovne organizacije, poput HNS-a i UEFA-e, ograničavaju u onome što vi mislite da treba, a osobe s invaliditetom očekuju da ostvarite?

- Što se tiče prepreka i zapreka, u principu kod provedbe naših ideja i aktivnosti sa sadržajne strane nema zapreka. Mi smo puno stvari pokrenuli samostalno i provodimo samostalno jer kad bismo čekali ili očekivali razna partnerstva bojim se da bismo jako dugo čekali. Ovako je najlakše i to je velika prednost Dinama – imamo ideje, brzo ih relaiziramo, uspješni projekti zažive i nastave se provoditi i dajemo primjer drugima. Sigurna sam da u drugim klubovima postoje osobe koje također imaju osjećaj za ovakve stvari, samo možda nemaju dovoljno vremena za baviti se time, možda nisu dobro informirani o financijskim ulaganjima, ili jednostavno trebaju neki okidač za prvi korak. Ne vole samo navijači Dinama Dinamo, sigurno u Rijeci ima puno navijača Rijeke koji su slijepi ili slabovidni i koji bi rado sudjelovali u audio deskripciji, isto vrijedi i za ostale dijelove Hrvatske. Hrvatski nogometni savez slijedio je naš primjer pa smo imali audio deskripciju na jednoj utakmici hrvatske reprezentacije. S druge strane, UEFA jako potiče rad s osobama s invaliditetom, pružaju podršku klubovima i cijene sve što se radi po tom pitanju.

Jedini je problem infrastruktura stadiona, to je najveća prepreka, jer puno ideja nije moguće realizirati jer nemamo smještajni kapacitet, prilagođen pristup, liftove i ostalo. Mi improviziramo na način da damo maksimum u svakoj situaciji, pa čak i neovisno o građevinskim nedostacima. Sigurno da je teško stadion iz 1912. godine sada naknadno prilagođavati, ali pohvalno je to što se sve novije građevine grade u skladu s propisima u kojima je velik dio posvećen pristupačnosti objekta osobama s invaliditetom. Ovako imamo slobodu organiziranja aktivnosti unutar nekih okvira, koji nama nikako nisu zapreka nego izazov. Mislim da kad se puno vremena i truda posveti osobama s invaliditetom koje dolaze na stadion i kad je pristup osoban, kad osjete da je nekome stalo do toga kako se osjećaju i što misle, onda možda te negativne značajke ipak malo padnu u drugi plan. Treba u svakoj situaciji izvući maksimum.

Za kraj nam ukratko opišite planove GNK Dinamo za budućnost. Znamo da je sportski plan ostvaren osiguravanjem proljeća u Europi, ali nas u ovom razgovoru više zanimaju planovi vezani za osobe s invaliditetom, naravno. Postoji li, dakle, nešto novo na čemu radite, uz sve ovo što već postoji?

- Dinamo provodi nekoliko projekata, imamo audio deskripciju utakmica za slijepe i slabovidne navijače. Kao što sam navela, tu su razne radionice, suradnja sa Savezom gluhih. Često posjećujemo udruge za vrijeme blagdana, iako nam to nije glavni cilj. Pripremamo neke nove programe, imali smo obilazak stadiona za slijepe kao pilot projekt, to planiramo nastaviti. Isto vrijedi i za osobe s intelektualnim poteškoćama, od kreativnih radionica do edukativnih predavanja za njih. Pokrenut je i jedan novi projekt za djecu s autizmom, o kojem ćemo uskoro moći objaviti više informacija. Također, nastavljamo raditi na edukaciji naših mladih igrača jer smatramo da nije bitno samo dovesti što više ljudi na stadion, već je bitno osvijestiti sve ljude, posebno djecu, o važnosti uvažavanja različitosti.

Glavni cilj nam je omogućiti za navijače s invaliditetom dolazak na stadion, dati im priliku da budu uživo na Maksimiru, da proslave pobjede, da imaju neka nezaboravna iskustva s prijateljima i da napokon budu jednaki sa svima. Barem na taj način na koji im mi to trenutno možemo omogućiti. Ono što je rezultat toga, a to su zahvalnost, sreća, veselje, a za nekoga najljepši trenuci u životu – takve stvari nemaju cijenu. Posebno kad kroz razne projekte steknete nova poznanstva i prijatelje, a svaki projekt sigurno je i dobar temelj za neke dugoročne pozitivne promjene u društvu.

Razgovarao: Damir Fatušić